keyboard_tab Diritto d'autore 2019/0790 HR

(3) Brzim tehnološkim razvojem nastavlja se mijenjati način stvaranja, proizvodnje, distribucije i iskorištavanja djela i drugih predmeta zaštite.

  Javljaju se novi poslovni modeli i novi dionici.

  Relevantno zakonodavstvo treba biti prilagođeno promjenama u budućnosti kako se ne bi ograničio tehnološki razvoj.

  Ciljevi i načela utvrđeni u okviru Unije o autorskom pravu i dalje su čvrsti.

  Međutim, još uvijek postoji pravna nesigurnost, za nositelje prava i za korisnike, u pogledu određenih korištenja djela i drugih predmeta zaštite u digitalnom okruženju, uključujući prekogranična korištenja.

  Kako je navedeno u komunikaciji Komisije od 9. prosinca 2015.

  pod nazivom „Ususret modernom europskom okviru za autorsko pravo”, u određenim područjima potrebno je prilagoditi i dopuniti postojeći okvir Unije o autorskom pravu, zadržavajući pritom visoku razinu zaštite autorskog prava i srodnih prava.

  Ovom Direktivom predviđaju se pravila za prilagodbu određenih iznimaka i ograničenja autorskog prava i srodnih prava digitalnim i prekograničnim okruženjima te mjere za olakšavanje određenih praksi licenciranja, posebno, ali ne samo u pogledu širenja djela i drugih predmeta zaštite nedostupnih na tržištu i internetske dostupnosti audiovizualnih djela na platformama za video na zahtjev s ciljem osiguranja šireg pristupa sadržaju.

  Ona sadržava i pravila kojima se olakšava korištenje sadržaja u javnoj domeni.

  Kako bi se ostvarilo pravedno tržište za autorsko pravo koje dobro funkcionira, trebalo bi uspostaviti i pravila o pravima u pogledu publikacija, o tome kako pružatelji internetskih usluga pohranjivanja i davanja pristupa sadržajima koje su učitali korisnici mogu koristiti djela ili druge predmete zaštite, o transparentnosti ugovora autorâ i izvođačâ, o naknadama autorâ i izvođačâ, kao i o mehanizmu za opoziv prava koja su prenijeli autori i izviđači na isključivoj osnovi.

(8) Novim tehnologijama omogućuje se automatizirana računalna analiza informacija u digitalnom obliku, kao što su tekst, zvukovi, slike ili podaci, koji se općenito nazivaju rudarenje teksta i podataka.

  Rudarenjem teksta i podataka omogućuje se obrada velikih količina informacija radi stjecanja novog znanja i otkrivanja novih trendova.

  Iako su tehnologije rudarenja teksta i podataka raširene u digitalnom gospodarstvu, opće je prihvaćeno da od rudarenja teksta i podataka posebno može imati koristi istraživačka zajednica i da se time podupiru inovacije.

  Takve tehnologije doprinose sveučilištima i drugim istraživačkim organizacijama, kao i institucijama kulturne baštine, jer bi oni također mogli provoditi istraživanja u okviru svojih glavnih aktivnosti.

  Međutim, takve organizacije i institucije u Uniji suočavaju se s pravnom nesigurnošću u pogledu mjere do koje mogu obavljati rudarenje teksta i podataka sadržaja.

  U određenim slučajevima rudarenje teksta i podataka može uključivati radnje zaštićene autorskim pravom, pravom sui generis u pogledu baze podataka, ili jednim i drugim, posebno reproduciranje djela ili drugih predmeta zaštite, izvlačenje sadržaja iz baze podataka, ili jedno i drugo, koje se primjerice događa prilikom normalizacije podataka tijekom rudarenja teksta i podataka.

  Ako se ne primjenjuje iznimka ili ograničenje, nositelji prava dužni su dati odobrenje za poduzimanje takvih radnji.

(9) Rudarenje teksta i podataka može se obavljati i u pogledu samih činjenica ili podataka koji nisu zaštićeni autorskim pravom i u takvim slučajevima zakonodavstvom o autorskom pravu ne zahtijeva se odobrenje.

  Mogući su i slučajevi rudarenja teksta i podataka koji ne uključuju radnje reproduciranja ili u kojima su reproduciranja obuhvaćena obveznom iznimkom za privremene radnje reproduciranja predviđenom člankom 5.

  stavkom 1.

  Direktive 2001/29/EZ koja bi se trebala nastaviti primjenjivati na tehnologije rudarenja teksta i podataka koje ne uključuju umnožavanje koje premašuje opseg te iznimke.

(10) pravom Unije predviđene su određene iznimke i ograničenja kojima su obuhvaćena korištenja u svrhe znanstvenog istraživanja koje se mogu primjenjivati na radnje rudarenja teksta i podataka.

  Međutim, te su iznimke i ograničenja neobvezni i nisu potpuno prilagođeni za korištenje tehnologija u znanstvenom istraživanju. Štoviše, ako istraživači mogu zakonito pristupiti sadržaju, na primjer na temelju pretplata na publikacije ili licencija za otvoreni pristup, uvjeti licencija mogli bi isključivati rudarenje teksta i podataka.

  Budući da se istraživanja sve više provode uz pomoć digitalne tehnologije, postoji opasnost da će se ugroziti konkurentni položaj Unije ako se ne poduzmu koraci za uklanjanje pravne nesigurnosti u pogledu rudarenja teksta i podataka.

(11) Pravnu nesigurnost u pogledu rudarenja teksta i podataka trebalo bi ukloniti predviđanjem obvezne iznimke za sveučilišta i druge istraživačke organizacije, kao i za institucije kulturne baštine, u pogledu isključivog prava reproduciranja i prava na sprečavanje izvlačenja iz baze podataka.

  U skladu s postojećom istraživačkom politikom Unije, kojom se potiče sveučilišta i istraživačke institute da surađuju s privatnim sektorom, i istraživačke organizacije trebale bi imati pravo koristiti se takvom iznimkom kada se njihove istraživačke aktivnosti odvijaju u okviru javno-privatnih partnerstava.

  Iako bi istraživačke organizacije i institucije kulturne baštine trebale i dalje biti korisnici te iznimke, trebale bi se moći osloniti i na svoje privatne partnere za izvođenje rudarenja teksta i podataka, među ostalim korištenjem svojih tehnoloških alata.

(27) Stoga bi države članice trebale biti dužne predvidjeti iznimku kako bi se institucijama kulturne baštine dopustilo da u svrhe očuvanja reproduciraju djela i druge predmete zaštite koji se trajno nalaze u njihovim zbirkama, na primjer kako bi riješile problem tehnološke zastarjelosti ili propadanja izvornih potpornih elemenata ili kako bi osigurale takva djela i druge predmete zaštite.

  Takvom iznimkom trebalo bi se omogućiti umnožavanje odgovarajućim alatom, sredstvom ili tehnologijom za očuvanje, u bilo kojem formatu ili mediju, do potrebnog broja, u bilo kojem trenutku vijeka trajanja djela ili drugih predmeta zaštite i u mjeri u kojoj je to potrebno u svrhe očuvanja.

  Radnje reproduciranja koje provode institucije kulturne baštine u svrhe koje ne uključuju očuvanje djela i drugih predmeta zaštite koji se nalaze u njihovim stalnim zbirkama trebale bi i dalje podlijegati odobrenju nositelja prava, osim ako su dopuštene drugim iznimkama ili ograničenjima predviđenima pravom Unije.

(43) Mjerama predviđenima ovom Direktivom za olakšavanje kolektivnog licenciranja prava u pogledu djela ili drugih predmeta zaštite nedostupnih na tržištu koji su dio stalnog postava institucija kulturne baštine ne bi se smjelo dovoditi u pitanje korištenje tih djela ili drugih predmeta zaštite u okviru iznimaka ili ograničenja predviđenih pravom Unije, ili u okviru drugih licencija s proširenim učinkom, ako te licencije nisu utemeljene na statusu nedostupnosti na tržištu obuhvaćenih djela ili drugih predmeta zaštite.

  Tim se mjerama ne bi smjelo dovoditi u pitanje ni nacionalne mehanizme za korištenje djela ili drugih predmeta zaštite nedostupnih na tržištu koji se temelje na licencijama između organizacija za kolektivno ostvarivanje prava i korisnika koji nisu institucije kulturne baštine.

(44) Mehanizmi za kolektivno licenciranje s proširenim učinkom omogućuju organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava da u svojstvu tijela za kolektivno licenciranje ponudi licencije u ime nositelja prava neovisno o tome jesu li je oni za to ovlastili.

  Sustavi koji se temelje na mehanizmima, kao što su prošireno kolektivno licenciranje, zakonske ovlasti ili pretpostavke zastupanja, dobro su ustaljena praksa u nekoliko država članica te se mogu koristiti u različitim područjima.

  Funkcionalni okvir za autorsko pravo koji odgovara svim stranama iziskuje dostupnost razmjernih, pravnih mehanizama za licenciranje djela ili drugih predmeta zaštite.

  Stoga bi se države članice trebale moći osloniti na rješenja koja bi organizacijama za kolektivno ostvarenje prava omogućile da u skladu s Direktivom 2014/26/EU ponude licencije koje obuhvaćaju potencijalno velik broj djela ili drugih predmeta zaštite za određene vrste korištenja te da prihode koji proizlaze iz tih licencija raspodijele nositeljima prava.

(46) S obzirom na sve veću važnost mogućnosti da se u digitalnom dobu nude fleksibilni sustavi licenciranja i na sve veće korištenje takvih sustava, države članice trebale bi moći predvidjeti mehanizme licenciranja koji organizacijama za kolektivno ostvarivanje prava omogućuju sklapanje licencija na dobrovoljnoj osnovi, bez obzira na to jesu li svi nositelji prava ovlastili dotičnu organizaciju da to učine.

  Države članice trebale bi imati mogućnost zadržati i uvesti takve mehanizme u skladu sa svojim nacionalnim tradicijama, praksama ili okolnostima, podložno zaštitnim mjerama predviđenima ovom Direktivom i u skladu s pravom Unije i međunarodnim obvezama Unije.

  Takvi bi mehanizmi trebali imali učinak samo na državnom području dotične države članice, osim ako je pravom Unije predviđeno drukčije.

  Države članice trebale bi imati fleksibilnost u odabiru pojedine vrste mehanizma koji omogućuje proširenje licencija za djela ili druge predmete zaštite na prava nositelja prava koji nisu ovlastili organizaciju koja sklapa sporazum, pod uvjetom da je takav mehanizam u skladu s pravom Unije, uključujući pravila o kolektivnom ostvarivanju prava predviđena Direktivom 2014/26/EU.

  Takvim bi se mehanizmom posebno trebalo osigurati da se članak 7.

  Direktive 2014/26/EU primjenjuje na nositelje prava koji nisu članovi organizacije koja sklapa sporazum.

  Takvi mehanizmi mogli bi uključivati prošireno kolektivno licenciranje, zakonske ovlasti i pretpostavke zastupanja.

  Odredbe ove Direktive koje se odnose na kolektivno licenciranje ne bi trebale utjecati na postojeću mogućnost država članica da primjenjuju obvezno kolektivno ostvarivanje prava ili druge kolektivne mehanizme licenciranja s proširenim učinkom, kao što je onaj iz članka 3.

  Direktive Vijeća 93/83/EEZ (12).

(49) Države članice trebale bi osigurati da se svrha i opseg svake licencije odobrene kao rezultat mehanizama za kolektivno licenciranje s proširenim učinkom, kao i moguća korištenja, uvijek pažljivo i jasno definiraju u pravu ili, ako je osnovno pravo opća odredba, u praksama licenciranja koje se primjenjuju na temelju takvih općih odredaba ili u izdanim licencijama.

  Mogućnost upravljanja licencijom u skladu s takvim mehanizmima također bi se trebala ograničiti na organizacije za kolektivno ostvarivanje prava koje podliježu nacionalnom pravu kojim se provodi Direktiva 2014/26/EU.

(53) Istek razdoblja zaštite djela označava ulazak djela u javnu domenu i istek prava koja pravo Unije o autorskom pravu pruža u vezi s tim djelom.

  U području vizualne umjetnosti, optjecaj vjernih reprodukcija djela u javnoj domeni doprinosi pristupu kulturi i njezinu promicanju te pristupu kulturnoj baštini.

  U digitalnom okruženju zaštita takvih reprodukcija autorskim pravom ili srodnim pravima nije u skladu s istekom zaštite djela autorskim pravom.

  Osim toga, razlike između nacionalnih propisa o autorskom pravu kojima se uređuje zaštita takvih reprodukcija izazivaju pravnu nesigurnost i utječu na prekogranično širenje djela vizualne umjetnosti u javnoj domeni.

  Određene reprodukcije djela vizualne umjetnosti u javnoj domeni stoga ne bi trebale biti zaštićene autorskim pravom ili srodnim pravima.

  Sve to ne bi trebalo spriječiti institucije kulturne baštine da prodaju reprodukcije, kao što su razglednice.

(56) Za potrebe ove Direktive nužno je definirati pojam „informativne publikacije” na način da su njime obuhvaćene samo novinske publikacije koje se objavljuju na bilo kojem mediju, među ostalim i u papirnatom obliku, u kontekstu gospodarske aktivnosti koja se sastoji od pružanja usluga u skladu s pravom Unije.

  Informativne publikacije koje bi trebale biti obuhvaćene uključuju, na primjer, dnevne novine, tjedne ili mjesečne časopise posvećene općim ili posebnim temama, uključujući časopise koji se plaćaju pretplatom i informativne internetske stranice.

  Informativne publikacije sadržavaju uglavnom pisana djela, no sve više uključuju druge vrste djela i drugih predmeta zaštite, posebno fotografije i videozapise.

  Periodične publikacije koje se objavljuju u znanstvene ili akademske svrhe, kao što su znanstveni časopisi, ne bi trebale biti obuhvaćene zaštitom koja se ovom Direktivom dodjeljuje informativnim publikacijama.

  Ta se zaštita ne bi smjela primjenjivati ni na internetske stranice, kao što su blogovi, koje pružaju informacije u sklopu aktivnosti koja se ne provodi na inicijativu, u okviru uredničke odgovornosti i pod kontrolom pružatelja usluga, kao što je izdavač novina.

(59) Zaštita koja se pruža izdavačima informativnih publikacija na temelju ove Direktive ne bi trebala utjecati na prava autora i drugih nositelja prava na djela ili druge predmete zaštite koji su u njih uključeni, uključujući u pogledu mjere do koje autori i drugi nositelji prava mogu iskorištavati svoja djela ili druge predmete zaštite neovisno o informativnoj publikaciji u koju su uključeni.

  Stoga se izdavači informativnih publikacija ne bi trebali moći pozvati na zaštitu koja im je na temelju ove Direktive odobrena u odnosu na autore i druge nositelje prava ili u odnosu na druge ovlaštene korisnike istih djela ili drugih predmeta zaštite.

  Time se ne bi trebalo dovoditi u pitanje ugovorne aranžmane sklopljene između izdavača informativnih publikacija, s jedne strane, i autora i drugih nositelja prava, s druge strane.

  Autori čija su djela uključena u informativne publikacije trebali bi imati pravo na odgovarajući udio prihoda koji izdavači informativnih publikacija dobivaju od pružatelja usluga informacijskog društva za korištenje njihovih informativnih publikacija.

  Time se ne bi trebalo dovoditi u pitanje nacionalne propise o vlasništvu ili ostvarivanju prava u okviru ugovora o radu, pod uvjetom da su takvi propisi u skladu s pravom Unije.

(60) Izdavači, uključujući izdavače informativnih publikacija, knjiga ili znanstvenih publikacija i glazbenih publikacija, često postupaju na temelju prijenosa prava autorâ putem ugovora ili zakonskih odredaba.

  U tom kontekstu izdavači ulažu s ciljem iskorištavanja djela sadržanih u njihovim publikacijama i u nekim slučajevima mogu biti lišeni prihoda ako se ta djela koriste na temelju iznimki ili ograničenja, kao što su ona koja se odnose na privatno umnožavanje i reprografiju, uključujući odgovarajuće postojeće nacionalne sustave za reprografiju u državama članicama ili u okviru sustava javne posudbe.

  Naknadu za korištenje u skladu s tim iznimkama ili ograničenjima u nekoliko država članica dijele autori i izdavači.

  Kako bi se uzelo u obzir tu situaciju i kako bi se poboljšala pravna sigurnost svih dotičnih strana, ovom se Direktivom državama članicama koje su uspostavile sustave za dijeljenje naknade između autora i izdavača omogućuje da zadrže postojeće sustave.

  To je osobito važno onim državama članicama koje su prije 12. studenoga 2015.

  imale takve mehanizme dijeljenja naknade, iako se u drugim državama članicama naknada ne dijeli te na nju imaju pravo samo autori u skladu s nacionalnim politikama u području kulture.

  Iako bi se ova Direktiva na nediskriminirajući način trebala primjenjivati na sve države članice, njome bi se trebale poštovati tradicije u tom području i ona ne bi trebala obvezivati države članice koje trenutačno nemaju takve sustave za dijeljenje naknade da takve sustave uvode.

  Ona ne bi trebala utjecati na postojeće ili buduće aranžmane u državama članicama u pogledu naknade u kontekstu javne posudbe.

(61) Posljednjih godina funkcioniranje tržišta internetskog sadržaja postalo je složenije.

  Usluge dijeljenja sadržaja putem interneta koje osiguravaju pristup velikoj količini sadržaja zaštićenog autorskim pravom koji su učitali njihovi korisnici postale su glavni izvor pristupa sadržaju na internetu.

  Internetske su usluge način za pružanje šireg pristupa kulturnim i kreativnim djelima te nude kulturnoj i kreativnoj industriji velike prilike za razvoj novih poslovnih modela.

  Međutim, iako omogućuju raznolikost i lakoću pristupa sadržaju, donose i izazove kada se sadržaj zaštićen autorskim pravom učita bez prethodnog odobrenja nositelja prava.

  Postoji pravna nesigurnost u pogledu toga obavljaju li pružatelji tih usluga radnje relevantne za autorsko pravo i trebaju li odobrenje nositelja prava za sadržaj koji su učitali njihovi korisnici koji nemaju potrebna prava u učitanom sadržaju, ne dovodeći u pitanje primjenu iznimaka i ograničenja predviđenih pravom Unije.

  Ta nesigurnost utječe na mogućnost nositelja prava da utvrde koriste li se njihova djela i drugi predmeti zaštite i pod kojim uvjetima te na njihovu mogućnost ostvarivanja odgovarajuće naknade za takvo korištenje.

  Stoga je važno poticati razvoj tržišta za licenciranje između nositelja prava i pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta.

  Ti bi ugovori o licenciranju trebali biti pravedni i održavati razumnu ravnotežu između obiju strana.

  Nositelji prava trebaju primiti odgovarajuću naknadu za korištenje svojih djela ili drugih predmeta zaštite.

  Međutim, budući da te odredbe ne bi trebale utjecati na ugovornu slobodu, nositelji prava ne bi trebali biti obvezni izdati odobrenje ili sklopiti ugovore o licenciranju.

(62) Određene usluge informacijskog društva su kao dio njihova uobičajenog korištenja osmišljene tako da javnosti daju pristup sadržaju ili drugim predmetima zaštite zaštićenima autorskim pravom koje su učitali njihovi korisnici.

  Definicija pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta utvrđena ovom Direktivom trebala bi biti usmjerena samo na internetske usluge koje imaju važnu ulogu na tržištu internetskog sadržaja u smislu da se natječu s drugim uslugama internetskog sadržaja, kao što su usluge internetskog audio i video prijenosa, s istom ciljanom publikom.

  Usluge obuhvaćene ovom Direktivom su one usluge čija je glavna ili jedna od glavnih svrha pohraniti sadržaj zaštićenog autorskim pravom te korisnicima omogućiti da učitaju i dijele veliku količinu tog sadržaja u svrhu ostvarivanja dobiti od tog sadržaja, bilo izravno ili neizravno, organiziranjem tog sadržaja i njegovim promicanjem radi privlačenja veće publike, među ostalim kategorizacijom tog sadržaja i korištenjem ciljane promidžbe unutar njega.

  Takve usluge ne bi trebale uključivati usluge čija glavna svrha nije omogućavanje korisnicima da učitaju i dijele veliku količinu sadržaja zaštićenog autorskim pravom u svrhu ostvarivanja dobiti od te aktivnosti.

  Potonje usluge uključuju, na primjer, elektroničke komunikacijske usluge u smislu Direktive (EU) 2018/1972 Europskog parlamenta i Vijeća (14), kao i pružatelje usluga u oblaku između poduzeća i usluge u oblaku, koje korisnicima omogućavaju učitavanje sadržaja za vlastite potrebe, kao što su servisi za online pohranu podataka (eng.

  cyberlockers) ili internetska mjesta trgovanja čija je glavna djelatnost internetska maloprodaja, i koji ne pružaju pristup sadržaju zaštićenom autorskim pravom.

(63) Ocjenu toga pohranjuje li pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta veliku količinu sadržaja zaštićenog autorskim pravom ili mu daje pristup trebalo bi posebno donositi za svaki pojedinačni slučaj i njome bi trebalo uzeti u obzir kombinaciju elemenata kao što su ciljana publika kojoj je namijenjena ta usluga i broj datoteka sadržaja zaštićenog autorskim pravom koje su učitali korisnici usluga.

(64) Primjereno je u ovoj Direktivi pojasniti da pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta obavljaju radnju priopćavanja javnosti ili stavljanja na raspolaganje javnosti kada javnosti daju pristup djelima zaštićenima autorskim pravom ili drugim predmetima zaštite koje učitaju njegovi korisnici.

  Zato bi pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta trebali dobiti odobrenje od relevantnih nositelja prava, među ostalim i sklapanjem ugovora o licenciranju.

  Time se ne dovodi u pitanje pojam priopćavanja javnosti ili stavljanja na raspolaganje javnosti na druge načine u skladu s pravom Unije niti utječe na moguću primjenu članka 3.

  stavaka 1.

  i 2.

  Direktive 2001/29/EZ na druge pružatelje usluga koji se koriste sadržajem koji je zaštićen autorskim pravom.

(66) Uzimajući u obzir činjenicu da pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta imaju pristup sadržaju koji ne učitavaju oni, već njihovi korisnici, za potrebe ove Direktive primjereno je predvidjeti poseban mehanizam odgovornosti za slučajeve u kojima nije dano odobrenje.

  To ne bi trebalo dovesti u pitanje pravna sredstva na temelju nacionalnog prava u slučajevima koji nisu povezani s odgovornošću za povrede autorskog prava kao ni mogućnost nacionalnih sudova ili upravnih tijela da izdaju sudske naloge u skladu s pravom Unije.

  Osobito, poseban sustav koji se primjenjuje na nove pružatelje usluge dijeljenja sadržaja putem interneta s godišnjim prometom od manje od 10 milijuna EUR i čiji prosječni broj pojedinačnih posjetitelja u jednom mjesecu u Uniji ne premašuje 5 milijuna ne bi trebao utjecati na dostupnost pravnih sredstava u skladu s pravom Unije i nacionalnim pravom.

  Ako pružateljima usluga nije dano odobrenje, oni bi trebali uložiti najveće napore u skladu s visokim sektorskim standardima profesionalne pažnje kako bi u sklopu svojih usluga spriječili dostupnost neovlaštenih djela i drugih predmeta zaštite koje su identificirali relevantni nositelji prava.

  U tu svrhu nositelji prava trebali bi pružateljima usluga pružiti relevantne i potrebne informacije uzimajući u obzir, među ostalim, veličinu nositelja prava te vrstu njihovih djela i drugih predmeta zaštite.

  Mjere koje pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta poduzimaju u suradnji s nositeljima prava ne bi trebale dovesti do sprečavanja dostupnosti sadržaja kojim se ne krši autorsko pravo, uključujući djela ili druge predmete zaštite čije je korištenje obuhvaćeno ugovorom o licenciranju ili iznimkom ili ograničenjem u pogledu autorskog prava i srodnih prava.

  Mjere koje takvi pružatelji usluga poduzimaju stoga ne bi trebale utjecati na korisnike koji se koriste uslugama dijeljenja sadržaja putem interneta za zakonito učitavanje te pristup informacijama o takvim uslugama.

(69) Ako pružatelji usluge dijeljenja sadržaja putem interneta dobiju odobrenja, između ostalog i putem ugovora o licenciranju, za korištenje na njihovoj usluzi sadržaja koji su učitali korisnici usluge, ta bi odobrenja trebala također obuhvatiti radnje relevantne za autorsko pravo u pogledu učitavanja od strane korisnika unutar područja primjene odobrenja danih pružateljima usluga, ali samo u slučajevima kada ti korisnici djeluju u nekomercijalne svrhe, kao što je dijeljenje njihova sadržaja bez svrhe ostvarivanja dobiti, ili ako prihod koji je ostvaren učitavanjem od strane korisnika nije znatan u odnosu na radnje korisnika relevantne za autorsko pravo obuhvaćene takvim odobrenjima.

  Ako su nositelji prava izričito ovlastili korisnike da učitaju i stave na raspolaganje djela ili druge predmete zaštite u sklopu usluge dijeljenja sadržaja putem interneta, pružateljima usluge odobrena je radnja priopćavanja javnosti u okviru područja primjene odobrenja koje je nositelj prava dao. Međutim, ne bi trebala postojati pretpostavka u korist pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta da su njihovi korisnici regulirali sva relevantna prava.

(73) Naknada autorima i izvođačima trebala bi biti primjerena i razmjerna stvarnoj ili potencijalnoj gospodarskoj vrijednosti licenciranih ili prenesenih prava, uzimajući u obzir doprinos autora ili izvođača ukupnom djelu ili drugim predmetima zaštite kao i sve druge okolnosti slučaja, kao što su tržišne prakse ili stvarno iskorištavanje djela.

  I paušalni iznos može biti razmjerna naknada, ali to ne bi trebalo biti pravilo. Države članice trebale bi moći slobodno definirati posebne slučajeve kada se primjenjuju paušalni iznosi, uzimajući u obzir posebnosti svakog sektora.

  Države članice trebale bi moći slobodno provoditi načelo primjerene i razmjerne naknade putem različitih postojećih ili nedavno uvedenih mehanizama, koji bi mogli uključivati kolektivno pregovaranje i druge mehanizme, pod uvjetom da su ti mehanizmi usklađeni s primjenjivim pravom Unije.

(75) Budući da su autori i izvođači često u lošijem ugovornom položaju kada odobravaju licencije ili prenose svoja prava, potrebne su im informacije na temelju kojih mogu ocjenjivati trajnu gospodarsku vrijednost svojih prava u odnosu na naknadu koju su primili za svoju licenciju ili prijenos, ali često se suočavaju s nedostatkom transparentnosti.

  Stoga je razmjena odgovarajućih i točnih informacija njihovih ugovornih partnera ili pravnih sljednika važna za transparentnost i ravnotežu sustava kojim se uređuju naknade za autore i izvođače.

  Te bi informacije trebale biti ažurirane kako bi se omogućio pristup najnovijim podacima, relevantne za iskorištavanje djela ili izvedbe, te sveobuhvatne tako da obuhvaćaju sve izvore prihoda relevantne za određeni slučaj, uključujući, ako je primjenjivo, prihode od prodaje robe.

  Sve dok je iskorištavanje u tijeku ugovorni partneri autora i izvođača trebali bi im pružati informacije o svim načinima iskorištavanja i svim relevantnim prihodima ostvarenima širom svijeta, i to bi trebali činiti s redovitošću koja je primjerena za relevantni sektor, ali najmanje jedanput godišnje.

  Informacije bi se trebale pružati na način koji je razumljiv autoru ili izvođaču te bi trebale omogućiti učinkovitu procjenu gospodarske vrijednosti dotičnih prava.

  Obveza transparentnosti trebala bi se ipak primjenjivati samo ako je riječ o pravima relevantnima za autorsko pravo. Obrada osobnih podataka, kao što su podaci za kontakt i podaci o naknadama, koji su potrebni za informiranje autora i izvođača u pogledu iskorištavanja njihovih djela i izvedbi, trebala bi se provoditi u skladu s člankom 6.

  stavkom 1.

  točkom (c) Uredbe (EU) 2016/679.

(76) Kako bi se osiguralo da autori i izvođači dobivaju odgovarajuće informacije u vezi s iskorištavanjem i onda kada druge ugovorne stranke imaju podlicencirano pravo na iskorištavanje, ovom se Direktivom ovlašćuje autore i izvođače da, u slučajevima kada je prva ugovorna strana dostavila njoj dostupne informacije koje ipak nisu dovoljne za procjenu gospodarske vrijednosti njihovih prava, zatraže dodatne relevantne informacije o iskorištavanju prava.

  Taj bi zahtjev trebalo podnositi izravno podlicenciranim stjecateljima licencije ili putem ugovornih partnera autora i izvođača.

  Autori i izvođači i njihovi ugovorni partneri trebali bi se moći dogovoriti da informacije koje dijele ostanu povjerljive, no pritom bi autori i izvođači uvijek trebali moći koristiti zajedničke informacije u svrhu ostvarivanja prava iz ove Direktive.

  Države članice trebale bi imati mogućnost da u skladu s pravom Unije predvide dodatne mjere kako bi osigurale transparentnost za autore i izvođače.

(77) Pri provedbi obveze transparentnosti predviđene u ovoj Direktivi države članice trebale bi uzeti u obzir posebnosti različitih sektora sadržaja, kao što su one u glazbenom sektoru, audiovizualnom sektoru i izdavačkom sektoru, a svi relevantni dionici trebali bi biti uključeni u odlučivanje o takvim obvezama za pojedini sektor.

  Prema potrebi, trebalo bi također uzeti u obzir važnost doprinosa autora i izvođača za cjelokupno djelo ili izvedbu.

  Kolektivno pregovaranje trebalo bi se smatrati kao mogućnost za relevantne dionike da postignu sporazum u pogledu transparentnosti.

  Takvim bi se sporazumima autorima i izvođačima trebala osigurati ista razina transparentnosti kao minimalni zahtjevi predviđeni ovom Direktivom ili viša razina transparentnosti.

  Kako bi se omogućila prilagodba postojećih praksi izvješćivanja obvezi transparentnosti, trebalo bi predvidjeti prijelazno razdoblje.

  Ne bi trebalo biti potrebno primjenjivati obvezu transparentnosti u pogledu ugovora sklopljenih između nositelja prava i organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, neovisnih upravljačkih tijela ili drugih subjekata koji podliježu nacionalnim pravilima za provedbu Direktive 2014/26/EU jer se na te organizacije ili tijela već primjenjuju obveze transparentnosti iz članka 18.

  Direktive 2014/26/EU. Članak 18.

  Direktive 2014/26/EU primjenjuje se na organizacije koje upravljaju autorskim pravom ili srodnim pravima u ime više nositelja prava u svrhu ostvarivanja kolektivne koristi za nositelje.

  Ipak, ugovori sklopljeni pojedinačno između nositelja prava i njihovih ugovornih partnera koji djeluju u vlastitom interesu trebali bi podlijegati obvezi transparentnosti predviđenoj u ovoj Direktivi.

(78) Određeni ugovori za iskorištavanje prava usklađeni na razini Unije dugog su trajanja i autori i izvođači imaju ograničene mogućnosti ponovnog pregovaranja o tim ugovorima s njihovim ugovornim partnerima ili njihovim pravnim sljednicima u slučaju da se gospodarska vrijednost prava pokaže znatno višom nego što je prvotno procijenjeno. U skladu s tim, ne dovodeći u pitanje pravo primjenjivo na ugovore u državama članicama, trebalo bi predvidjeti mehanizam za prilagodbu naknade za slučajeve kada izvorno dogovorena naknada u skladu s licencijom ili prijenosom prava evidentno postane nerazmjerno niska u usporedbi s povezanim prihodima koji nastaju naknadnim iskorištavanjem djela ili fiksacijom izvedbe od strane ugovornih partnera autora ili izvođača.

  Za procjenu toga je li naknada nerazmjerno niska trebalo bi uzeti u obzir sve prihode relevantne za taj slučaj, uključujući, ako je primjenjivo, prihode od prodaje robe.

  Pri procjeni situacije trebale bi se uzeti u obzir posebne okolnosti svakog slučaja, uključujući doprinos autora ili izvođača, te posebnosti i prakse povezane s nadoknadom različitih sektora sadržaja kao i činjenica temelji li se ugovor na kolektivnom ugovoru.

  Predstavnici autora i izvođača propisno ovlašteni u skladu s nacionalnim pravom u skladu s pravom Unije trebali bi moći pružiti pomoć jednom autoru ili izvođaču ili više njih u odnosu na zahtjeve za prilagodbu ugovora, uzimajući u obzir i interese drugih autora ili izvođača, prema potrebi.

(79) Autori i izvođači često oklijevaju kada trebaju ostvariti svoja prava u odnosu na druge ugovorne partnere pred sudom.

  Države članice trebale bi stoga predvidjeti postupak alternativnog rješavanja sporova kojim se rješavaju potraživanja autora i izvođača, ili njihovih predstavnika u njihovo ime, u vezi s obvezama transparentnosti i mehanizmom za prilagodbu ugovora.

  U tu svrhu države članice trebale bi moći uspostaviti novo tijelo ili mehanizam ili se osloniti na postojeći koji ispunjava uvjete utvrđene ovom Direktivom, bez obzira na to jesu li ta tijela ili mehanizmi sektorska ili javna, uključujući i kada su dio nacionalnog pravosudnog sustava.

  Države članice trebale bi imati fleksibilnost pri odlučivanja o načinu na koji se trebaju raspodijeliti troškovi povezani s postupkom rješavanja sporova.

  Takav postupak alternativnog rješavanja sporova ne bi trebao dovoditi u pitanje pravo stranaka da se pozivaju na svoja prava i da ih štite pokretanjem postupka pred sudom.

(80) Kada autori i izvođači licenciraju ili prenose svoja prava, očekuju da će se njihova djela ili izvedbe iskorištavati.

  Međutim, može se dogoditi da se djela ili izvedbe za koje su prava prenesena ili licencirana uopće ne iskorištavaju.

  Kada se prenose isključiva prava, autori i izvođači ne mogu se obratiti drugom partneru radi iskorištavanja njihovih djela ili izvedbi.

  U takvom bi slučaju nakon isteka razumnog roka autori i izvođači trebali imati mogućnost koristiti se mehanizmom za opoziv prava, čime bi im se omogućio prijenos prava ili licencije za prava na drugu osobu.

  Budući da se iskorištavanje djela ili izvedbi može razlikovati ovisno o sektoru, trebalo bi na nacionalnoj razini utvrditi posebne mjere kako bi se u obzir uzele posebnosti sektora, kao što je audiovizualni sektor, ili posebnosti djela ili izvedbi, osobito utvrđivanjem okvira za pravo na opoziv.

  Kako bi se zaštitili legitimni interesi stjecatelja licencije i prava te spriječile zlouporabe, a uzimajući u obzir da je potrebno određeno vrijeme prije nego što se djelo ili izvedba doista počne iskorištavati, autori i izvođači trebali bi moći ostvariti pravo opoziva prava podložno određenim postupovnim uvjetima i tek nakon određenog razdoblja nakon sklapanja ugovora o licenciranju ili ugovora o prijenosu prava.

  Države članice trebale bi moći uređivati pravo na opoziv u slučaju djela ili izvedbi koji uključuju više autora ili izvođača, uzimajući u obzir relativnu važnost pojedinačnih doprinosa.

(81) Odredbe o transparentnosti, mehanizmu za prilagodbu ugovora i postupcima alternativnog rješavanja sporova utvrđene ovoj Direktivi trebale bi biti obvezujuće prirode, a stranke ne bi smjele moći odstupati od tih odredaba, bilo u ugovorima između autora, izvođača i njihovih ugovornih partnera bilo u ugovorima između tih partnera i trećih strana, kao primjerice u ugovorima o tajnosti.

  Zbog toga bi se trebao primjenjivati članak 3.

  stavak 4.

  Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća (17) na temelju kojeg se, kada se svi ostali elementi relevantni za situaciju u vrijeme izbora mjerodavnog prava nalaze u jednoj ili više država članica, mjerodavnim pravom druge države članice koje odaberu ugovorne stranke ne dovodi u pitanje primjenu odredbi o transparentnosti, mehanizmu za prilagodbu ugovora i postupcima alternativnog rješavanja sporova utvrđenih u ovoj Direktivi, kako se provode u državi članici pred čijim se sudom vodi postupak.

(85) Pri obradi osobnih podataka na temelju ove Direktive trebala bi se poštovati temeljna prava, uključujući pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života i pravo na zaštitu osobnih podataka utvrđeni u članku 7.

  odnosno 8.

  Povelje, i ta obrada mora biti u skladu s Direktivom 2002/58/EZ i Uredbom (EU) 2016/679.