(1) Člankom 169.
stavkom 1.
i člankom 169.
stavkom 2.
točkom (a) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) predviđeno je da Unija treba doprinositi ostvarivanju visokog stupnja zaštite potrošača mjerama usvojenima na temelju članka 114.
UFEU-a. Člankom 38.
Povelje Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”) predviđeno je da politike Unije trebaju osigurati visoku razinu zaštite potrošača.
- = -
(2) Pravo zaštite potrošača trebalo bi se djelotvorno primjenjivati diljem Unije.
Međutim, prilikom sveobuhvatne provjere prikladnosti potrošačkog i tržišnog prava koju je Komisija provela 2016.
i 2017.
u okviru Programa za prikladnost i učinkovitost propisa (REFIT) zaključeno je da je djelotvornost Unijina prava zaštite potrošača ugrožena zbog nedostatka osviještenosti i među trgovcima i među potrošačima te da bi se postojeći instrumenti pravne zaštite mogli češće koristiti.
- = -
(15) Pri raspodjeli prihoda od novčanih kazni države članice trebale bi razmotriti jačanje zaštite općeg interesa potrošačâ kao i drugih zaštićenih javnih interesa.
- = -
(17) Provjerom prikladnosti potrošačkog i tržišnog prava te usporednom evaluacijom Direktive 2011/83/EU također je utvrđen niz područja u kojima bi trebalo modernizirati postojeća pravila Unije o zaštiti potrošača.
S obzirom na kontinuirani razvoj digitalnih alata potrebna je prilagodba Unijina prava zaštite potrošača.
- = -
(27) Pružatelji internetskih tržišta trebali bi informirati potrošače o tome je li treća strana koja nudi robu, usluge ili digitalni sadržaj trgovac ili osoba koja nije trgovac, na temelju izjave koju pružateljima internetskih tržišta daje treća strana.
Kada treća strana koja nudi robu, usluge ili digitalni sadržaj izjavi da je osoba koja nije trgovac, pružatelji internetskih tržišta trebali bi dati kratku izjavu o tome da se prava potrošača koja proizlaze iz Unijina prava zaštite potrošača ne primjenjuju na sklopljeni ugovor.
Osim toga, potrošače bi trebalo informirati o tome kako se obveze u vezi s ugovorom dijele između trećih strana koje nude robu, usluge ili digitalni sadržaj i pružateljâ internetskih tržišta.
Te bi informacije trebale biti pružene na jasan i razumljiv način, a ne samo u općim uvjetima poslovanja ili sličnim ugovornim dokumentima.
Zahtjevi u vezi s informiranjem za pružatelje internetskih tržišta trebali bi biti proporcionalni.
Tim zahtjevima treba postići ravnotežu između visoke razine zaštite potrošača i konkurentnosti pružateljâ internetskih tržišta.
Od pružatelja internetskih tržišta ne bi se trebalo zahtijevati da pobroje konkretna prava potrošača pri informiranju potrošača o neprimjenjivosti tih prava.
Time se ne dovode u pitanje zahtjevi u vezi s informiranjem potrošača predviđeni u Direktivi 2011/83/EU, a osobito u njezinu članku 6.
stavku 1.
Informacije koje treba pružiti u pogledu odgovornosti za osiguranje prava potrošača ovise o ugovornim aranžmanima između pružateljâ internetskih tržišta i relevantnih trećih trgovaca.
Pružatelj internetskog tržišta mogao bi naznačiti da je za osiguravanje prava potrošača isključivo odgovoran treći trgovac ili opisati svoje posebne odgovornosti u slučajevima u kojima taj pružatelj preuzima odgovornost za određene aspekte ugovora, na primjer, isporuku ili ostvarivanje prava odustajanja.
- = -
(28) U skladu s člankom 15.
stavkom 1.
Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (14) od pružatelja internetskih tržišta ne bi trebalo zahtijevati da provjeravaju pravni status trećih dobavljača.
Umjesto toga, pružatelji internetskih tržišta trebali bi od trećih dobavljača na internetskom tržištu zahtijevati da izjave jesu li trgovci ili osobe koje nisu trgovci za potrebe prava zaštite potrošača te da dostave te informacije pružatelju internetskog tržišta.
- = -
(29) Uzimajući u obzir brz tehnološki razvoj u pogledu internetskih tržišta i potrebu osiguravanja visoke razina zaštite potrošača, države članice trebale bi imati mogućnost donošenja ili zadržavanja specifičnih dodatnih mjera u tu svrhu.
Te bi odredbe trebale biti proporcionalne, nediskriminirajuće i njima se ne bi smjela dovoditi u pitanje Direktiva 2000/31/EZ.
- = -
(36) Pojam funkcionalnosti trebalo bi razumjeti kao da se odnosi na načine na koje se digitalni sadržaj ili digitalna usluga mogu upotrijebiti.
Na primjer, izostanak ili prisutnost tehničkih ograničenja poput zaštite putem upravljanja digitalnim pravima ili regionalnog kodiranja mogli bi utjecati na mogućnost digitalnog sadržaja ili digitalne usluge da izvrše sve svoje funkcije s obzirom na njihovu svrhu.
Pojam interoperabilnosti odnosi se na to mogu li, i u kojoj mjeri, digitalni sadržaj i digitalna usluga funkcionirati s hardverom ili softverom drukčijim od onih s pomoću kojih se obično koriste digitalni sadržaj ili digitalne usluge iste vrste.
Uspješno funkcioniranje moglo bi, na primjer, uključivati mogućnost digitalnog sadržaja ili digitalne usluge da razmjenjuje informacije s takvim drugim softverom ili hardverom i da koristi razmijenjene informacije.
Pojam kompatibilnosti definiran je u Direktivi (EU) 2019/770.
- = -
(50) Trgovcima bi trebalo zabraniti preprodaju ulaznica za kulturna i sportska događanja potrošačima, koje su trgovci nabavili upotrebom softvera kao što su „botovi”, kojima im se omogućuje kupnja većeg broja ulaznica od tehničkih ograničenja koja je postavio primarni prodavač ulaznica ili zaobilaženje bilo kojeg drugog tehničkog sredstva koje je primarni prodavač uveo kako bi osigurao dostupnost ulaznica svim osobama.
Tom zabranom ne dovodi se u pitanje nijedna druga nacionalna mjera koju države članice mogu poduzeti radi zaštite legitimnih interesa potrošača i provedbe kulturne politike i osiguravanja širokog pristupa svih osoba kulturnim i sportskim događanjima, kao što je reguliranje cijena ulaznica u preprodaji.
- = -
(54) Iako je prodaja izvan poslovnih prostorija zakonit i dobro uhodan prodajni kanal, kao i prodaja u poslovnim prostorijama trgovca i prodaja na daljinu, pojedinom posebno agresivnom ili zavaravajućom marketinškom ili prodajnom praksom u kontekstu posjeta potrošačevu domu ili izleta, kako je navedeno u članku 2.
točki 8.
Direktive 2011/83/EU, može se na potrošače izvršiti pritisak da kupe robu ili usluge koje inače ne bi kupili ili da kupuju po prevelikim cijenama, što često uključuje plaćanje na licu mjesta.
Takva praksa često je usmjerena na starije osobe ili druge ranjive potrošače.
Pojedine države članice takvu praksu smatraju nepoželjnom te ocjenjuju da je potrebno ograničiti određene oblike i aspekte prodaje izvan poslovnih prostorija u smislu Direktive 2011/83/EU, poput agresivnog ili zavaravajućeg marketinga ili prodaje u kontekstu nezatraženih posjeta trgovca potrošačevu domu ili izleta.
Ako su takva ograničenja donesena zbog drugih razloga osim zaštite potrošača, kao što su javni interes ili poštovanje privatnog života potrošača zaštićeno člankom 7.
Povelje, ona nisu obuhvaćena područjem primjere Direktive 2005/29/EZ.
- = -
(55) U skladu s načelom supsidijarnosti i da bi se olakšalo izvršavanje, trebalo bi pojasniti da se Direktivom 2005/29/EZ ne dovodi u pitanje sloboda država članica da donesu nacionalne odredbe kako bi dodatno zaštitile legitimne interese potrošača od nepoštene poslovne prakse u kontekstu nezatraženih posjeta trgovca njihovim domovima radi ponude ili prodaje proizvoda ili u kontekstu izleta koje trgovac organizira s ciljem ili učinkom promidžbe ili prodaje proizvoda potrošačima ako su te odredbe opravdane razlozima zaštite potrošača.
Sve takve odredbe trebale bi biti proporcionalne i nediskriminirajuće te se njima ne bi smjelo zabranjivati te prodajne kanale same po sebi.
Na primjer, u nacionalnim odredbama koje donose države članice mogao bi se definirati dio dana kada posjeti potrošačevu domu bez njegova izričita zahtjeva nisu dopušteni ili bi se mogli zabraniti takvi posjeti ako je potrošač vidljivo dao do znanja da takvi posjeti nisu prihvatljivi ili bi se mogao propisati postupak plaćanja.
Osim toga, takvim bi se odredbama mogla utvrditi pravila za još višu razinu zaštite u područjima usklađenima Direktivom 2011/83/EU.
Direktivu 2011/83/EU trebalo bi stoga izmijeniti kako bi se državama članicama omogućilo donošenje nacionalnih mjera kojima bi se propisao dulji rok za ostvarivanje prava odustajanja i kojima bi se odstupilo od konkretnih izuzeća od prava odustajanja.
Od država članica trebalo bi zahtijevati da obavijeste Komisiju o svim nacionalnim odredbama donesenima u tom pogledu kako bi Komisija mogla te informacije učiniti dostupnima svim zainteresiranim stranama te pratiti proporcionalnost i zakonitost tih mjera.
- = -
(60) S obzirom na to da ciljeve ove Direktive, odnosno bolje izvršavanje i modernizacija prava zaštite potrošača, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog prirode problema koji se javlja diljem Unije oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5.
Ugovora o Europskoj uniji.
U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva,
- = -