(4) Direktive 98/6/EZ (5), 2005/29/EZ i 2011/83/EU (6) Europskog parlamenta i Vijeća uključuju zahtjeve prema državama članicama da predvide učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije za suzbijanje povreda nacionalnih odredaba kojima se te direktive prenose.
Usto, u članku 21.
Uredbe (EU) 2017/2394 Europskog parlamenta i Vijeća (7) od država članica zahtijeva se poduzimanje mjera izvršavanja, uključujući izricanje sankcija, na djelotvoran, učinkovit i koordiniran način radi ostvarivanja prestanka ili zabrane raširenih povreda ili raširenih povreda s dimenzijom Unije.
- = -
(11) Kako je utvrđeno u člancima 9.
i 10.
Uredbe (EU) 2017/2394, pri izricanju sankcija trebalo bi na primjeren način i prema potrebi uzimati u obzir narav, težinu i trajanje dotične povrede.
Izricanje sankcija trebalo bi biti razmjerno i usklađeno s pravom Unije i nacionalnim pravom, među ostalim i s primjenjivim postupovnim jamstvima i načelima Povelje.
U konačnici, izrečene sankcije trebale bi biti primjerene naravi povrede propisa Unije kojima se štite interesi potrošača i cjelokupnoj stvarnoj ili potencijalnoj šteti uzrokovanoj povredom propisa Unije kojima se štite interesi potrošača.
Ovlast za izricanje sankcija trebaju izvršavati nadležna tijela izravno, na temelju svoje nadležnosti, ili se ona, prema potrebi, treba izvršavati uz pomoć drugih nadležnih tijela ili drugih javnih tijela, ili davanjem naloga imenovanim tijelima ako je to primjenjivo, ili podnošenjem zahtjeva sudovima nadležnima za donošenje potrebne odluke, među ostalim, prema potrebi, i podnošenjem pravnog sredstva, ako zahtjev za donošenje potrebne odluke nije bio uspješan.
- = -
(17) Provjerom prikladnosti potrošačkog i tržišnog prava te usporednom evaluacijom Direktive 2011/83/EU također je utvrđen niz područja u kojima bi trebalo modernizirati postojeća pravila Unije o zaštiti potrošača.
S obzirom na kontinuirani razvoj digitalnih alata potrebna je prilagodba Unijina prava zaštite potrošača.
- = -
(22) Trgovci koji potrošačima omogućuju pretraživanje robe i usluga kao što su putovanja, smještaj i rekreacijske aktivnosti, a koje nude razni trgovci ili potrošači, trebali bi potrošače obavijestiti o zadanim najvažnijim parametrima kojima se određuje rang ponuda koje se potrošaču prikazuju u obliku rezultata upita i njihovoj relativnoj važnosti u odnosu na druge parametre.
Te informacije trebale bi biti sažete, istaknute te lako i izravno dostupne.
Parametri kojima se određuje rang jesu bilo kakvi opći kriteriji, postupci, konkretni signali ugrađeni u algoritme ili druge mehanizme za prilagodbu ili degradiranje statusa koji se upotrebljavaju u vezi s rangiranjem.
- = -
(23) Zahtjevom u vezi s informiranjem o najvažnijim parametrima kojima se određuje rang ne dovodi se u pitanje Direktiva (EU) 2016/943 Europskog parlamenta i Vijeća (10).
Od trgovaca ne bi trebalo zahtijevati da objave detaljno funkcioniranje svojih mehanizama rangiranja, uključujući algoritme.
Trgovci bi trebali dati opći opis najvažnijih parametara kojima se određuje rang kojim se objašnjavaju zadani najvažniji parametri kojima se trgovac koristi i njihova relativna važnost u odnosu na druge parametre, ali taj opis ne mora biti prikazan na prilagođen način za svaki pojedinačni upit.
- = -
(25) Za potrebe direktiva 2005/29/EZ i 2011/83/EU internetska tržišta trebalo bi definirati slično kao u Uredbi (EU) br. 524/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (11) i Direktivi (EU) 2016/1148/EU Europskog parlamenta i Vijeća (12).
Međutim, definiciju „internetskog tržišta” trebalo bi ažurirati i formulirati na tehnološki neutralniji način kako bi se njome obuhvatile nove tehnologije.
Stoga je, umjesto na „internetske stranice”, prikladno upućivati na softver, uključujući internetske stranice ili njihov dio ili aplikaciju kojima upravlja trgovac ili kojima se upravlja u njegovo ime, u skladu s pojmom „internetsko sučelje”, kako je utvrđen u Uredbi (EU) 2017/2394 i Uredbi (EU) 2018/302 Europskog parlamenta i Vijeća (13).
- = -
(26) Direktivama 2005/29/EZ i 2011/83/EU stoga bi trebalo propisati posebne zahtjeve u vezi s informiranjem za internetska tržišta kako bi se potrošače koji se koriste internetskim tržištima informiralo o najvažnijim parametrima kojima se određuje rang ponuda i o tome sklapaju li ugovor s trgovcem ili s osobom koja nije trgovac, primjerice s drugim potrošačem.
- = -
(27) Pružatelji internetskih tržišta trebali bi informirati potrošače o tome je li treća strana koja nudi robu, usluge ili digitalni sadržaj trgovac ili osoba koja nije trgovac, na temelju izjave koju pružateljima internetskih tržišta daje treća strana.
Kada treća strana koja nudi robu, usluge ili digitalni sadržaj izjavi da je osoba koja nije trgovac, pružatelji internetskih tržišta trebali bi dati kratku izjavu o tome da se prava potrošača koja proizlaze iz Unijina prava zaštite potrošača ne primjenjuju na sklopljeni ugovor.
Osim toga, potrošače bi trebalo informirati o tome kako se obveze u vezi s ugovorom dijele između trećih strana koje nude robu, usluge ili digitalni sadržaj i pružateljâ internetskih tržišta.
Te bi informacije trebale biti pružene na jasan i razumljiv način, a ne samo u općim uvjetima poslovanja ili sličnim ugovornim dokumentima.
Zahtjevi u vezi s informiranjem za pružatelje internetskih tržišta trebali bi biti proporcionalni.
Tim zahtjevima treba postići ravnotežu između visoke razine zaštite potrošača i konkurentnosti pružateljâ internetskih tržišta.
Od pružatelja internetskih tržišta ne bi se trebalo zahtijevati da pobroje konkretna prava potrošača pri informiranju potrošača o neprimjenjivosti tih prava.
Time se ne dovode u pitanje zahtjevi u vezi s informiranjem potrošača predviđeni u Direktivi 2011/83/EU, a osobito u njezinu članku 6.
stavku 1.
Informacije koje treba pružiti u pogledu odgovornosti za osiguranje prava potrošača ovise o ugovornim aranžmanima između pružateljâ internetskih tržišta i relevantnih trećih trgovaca.
Pružatelj internetskog tržišta mogao bi naznačiti da je za osiguravanje prava potrošača isključivo odgovoran treći trgovac ili opisati svoje posebne odgovornosti u slučajevima u kojima taj pružatelj preuzima odgovornost za određene aspekte ugovora, na primjer, isporuku ili ostvarivanje prava odustajanja.
- = -
(30) Definicije digitalnog sadržaja i digitalnih usluga u Direktivi 2011/83/EU trebalo bi uskladiti s onima iz Direktive (EU) 2019/770 Europskog parlamenta i Vijeća (15).
Digitalni sadržaj uređen Direktivom (EU) 2019/770 obuhvaća jednokratnu isporuku, niz pojedinačnih isporuka ili kontinuiranu isporuku tijekom određenog razdoblja.
Element kontinuirane isporuke ne bi nužno trebao uključivati dugoročnu isporuku.
Slučajevi poput internetskog streaminga videozapisa trebali bi se smatrati kontinuiranom isporukom tijekom određenog razdoblja, bez obzira na stvarno trajanje audiovizualne datoteke.
Stoga može biti teško razlikovati određene vrste digitalnog sadržaja i digitalnih usluga jer oboje može uključivati kontinuiranu isporuku koju obavlja trgovac tijekom trajanja ugovora.
Primjeri su digitalnih usluga usluge za dijeljenje videozapisa i audiozapisa te druge usluge pohranjivanja datoteka na poslužitelje (file hosting), obrada teksta ili igre koje se nude u okružju računalstva u oblaku, pohrana podataka u oblaku, elektronička pošta, društveni mediji i aplikacije u oblaku.
Kontinuirana uključenost pružatelja usluga opravdava primjenu pravila o pravu odustajanja predviđenih u Direktivi 2011/83/EU kojima se potrošaču djelotvorno omogućuje da isproba uslugu i u roku od 14 dana od sklapanja ugovora odluči hoće li je dalje koristiti ili ne.
Mnogi ugovori o isporuci digitalnog sadržaja koji se ne isporučuje na materijalnom nosaču podataka odlikuju se jednokratnom isporukom potrošaču određenog dijela ili dijelova digitalnog sadržaja, poput konkretnih glazbenih zapisa ili videozapisa.Ugovori o isporuci digitalnog sadržaja koji se ne isporučuje na materijalnom nosaču podataka i dalje podliježu izuzeću od prava odustajanja iz članka 16.
prvog stavka točke (m) Direktive 2011/83/EU kojim je predviđeno da potrošač gubi pravo odustajanja ako je izvršavanje ugovora, poput preuzimanja ili streaminga sadržaja, počelo, pod uvjetom da je potrošač dao prethodni izričiti pristanak za početak izvršavanja unutar roka za odustajanje i potvrdu da time gubi svoje pravo odustajanja.
U slučaju dvojbe je li riječ o ugovoru o uslugama ili ugovoru o isporuci digitalnog sadržaja koji se ne isporučuje na materijalnom nosaču podataka trebala bi se primjenjivati pravila o pravu odustajanja za usluge.
- = -
(34) Kako bi se osigurala potpuna usklađenost s Direktivom (EU) 2019/770, ako se digitalni sadržaj i digitalne usluge ne isporučuju u zamjenu za određenu cijenu, Direktiva 2011/83/EU ne bi se trebala primjenjivati ni u situacijama u kojima trgovac prikuplja osobne podatke isključivo u svrhu ispunjavanja pravnih zahtjeva kojima podliježe.
Takve situacije, na primjer, mogu uključivati slučajeve u kojima je registracija potrošača potrebna u skladu s primjenjivim propisima za sigurnosne svrhe i radi identifikacije.
- = -
(35) Direktiva 2011/83/EU ne bi se trebala primjenjivati ni u situacijama u kojima trgovac prikuplja samo metapodatke, kao što su informacije o uređaju potrošača ili povijesti pretraživanja, osim ako se predmetna situacija smatra ugovorom u skladu s nacionalnim pravom.
Ne bi se trebala primjenjivati ni u situacijama u kojima je potrošač izložen oglasima isključivo radi ostvarivanja pristupa digitalnom sadržaju ili digitalnoj usluzi iako nije sklopio ugovor s trgovcem.
Međutim, države članice i dalje bi trebale moći slobodno proširiti primjenu te direktive na takve situacije, ili na drugi način urediti takve situacije, koje su isključene iz područja primjene te direktive.
- = -
(37) U članku 7.
stavku 3.
i članku 8.
stavku 8.
Direktive 2011/83/EU od trgovaca se zahtijeva da za ugovore sklopljene izvan poslovnih prostorija, odnosno ugovore na daljinu pribave prethodni izričit pristanak za početak izvršavanja ugovora prije isteka roka za odustajanje.
U članku 14.
stavku 4.
točki (a) te direktive predviđena je ugovorna sankcija ako trgovac ne ispuni taj zahtjev, to jest, da potrošač ne mora platiti isporučene usluge.
Zahtjev u vezi s pribavljanjem prethodnog izričitog pristanka potrošača stoga je relevantan samo za usluge, uključujući digitalne usluge, koje se pružaju u zamjenu za plaćanje cijene.
Stoga je potrebno izmijeniti članak 7.
stavak 3.
i članak 8.
stavak 8.
tako da se zahtjev trgovcima za pribavljanje prethodnog izričitog pristanka potrošača primjenjuje samo na ugovore o uslugama kojima potrošač preuzima obvezu plaćanja.
- = -
(38) U članku 16.
prvom stavku točki (m) Direktive 2011/83/EU predviđeno je izuzeće od prava odustajanja u pogledu digitalnog sadržaja koji se ne isporučuje na materijalnom nosaču podataka ako je potrošač dao prethodni izričit pristanak za početak izvršavanja ugovora prije isteka roka za odustajanje i potvrdio da time gubi svoje pravo odustajanja.
U članku 14.
stavku 4.
točki (b) te direktive predviđena je ugovorna sankcija ako trgovac ne ispuni taj zahtjev, to jest, u tom slučaju potrošač ne mora platiti korišteni digitalni sadržaj.
Zahtjev u vezi s pribavljanjem prethodnog izričitog pristanka i potvrde potrošača stoga je relevantan samo za digitalni sadržaj koji se isporučuje u zamjenu za plaćanje cijene.
Stoga je potrebno izmijeniti članak 16.
prvi stavak točku (m) tako da se zahtjev trgovcima za pribavljanje prethodnog izričitog pristanka i potvrde potrošača primjenjuje samo na ugovore o uslugama kojima potrošač preuzima obvezu plaćanja.
- = -
(42) U članku 16.
prvom stavku točki (a) Direktive 2011/83/EU predviđeno je izuzeće od prava odustajanja od ugovora o uslugama koji su u potpunosti izvršeni ako je izvršavanje počelo uz prethodni izričiti pristanak potrošača i uz potvrdu da će potrošač svoje pravo odustajanja izgubiti čim trgovac u potpunosti izvrši ugovor.
Suprotno tome, u članku 7.
stavku 3.
i članku 8.
stavku 8.
te direktive, kojima se utvrđuju obveze trgovca u situacijama u kojima je izvršavanje ugovora počelo prije isteka roka za odustajanje, od trgovaca se zahtijeva samo da pribave prethodni izričit pristanak potrošača, ali ne i potvrdu o tome da će se pravo odustajanja izgubiti nakon završetka izvršavanja.
Kako bi se osigurala dosljednost između tih odredaba, potrebno je u članak 7.
stavak 3.
i članak 8.
stavak 8.
dodati obvezu trgovca da pribavi i potvrdu potrošača da će izgubiti pravo odustajanja nakon završetka izvršavanja, ako potrošač ugovorom preuzima obvezu plaćanja.
Osim toga, izričaj u članku 16.
prvom stavku točki (a) trebalo bi izmijeniti kako bi se uzele u obzir izmjene članka 7.
stavka 3.
i članka 8.
stavka 8.
tako da se zahtjev trgovcima da pribave prethodni izričiti pristanak potrošača i potvrdu primjenjuje samo na ugovore o uslugama kojima potrošač preuzima obvezu plaćanja.
Međutim, državama članicama trebalo bi dati mogućnost da ne primjenjuju zahtjev u vezi s pribavljanjem potvrde potrošača da će izgubiti pravo odustajanja nakon završetka izvršavanja na ugovore o uslugama ako je potrošač izričito zatražio dolazak trgovca radi izvođenja popravaka.
U članku 16.
prvom stavku točki (c) te direktive predviđeno je izuzeće od prava odustajanja u pogledu ugovorâ o isporuci robe koja je izrađena prema specifikacijama potrošača ili očito prilagođena potrošaču.
To izuzeće obuhvaća, na primjer, izradu i montažu namještaja po mjeri u domu potrošača kada se obavlja u okviru jedinstvenog kupoprodajnog ugovora.
- = -
(44) U članku 14.
stavku 4.
Direktive 2011/83/EU utvrđeni su uvjeti pod kojima, u slučaju ostvarivanja prava odustajanja, potrošač ne snosi troškove izvršavanja usluga, pružanja komunalnih usluga i isporuke digitalnog sadržaja koji se ne isporučuje na materijalnom nosaču podataka.
Kada je ispunjen bilo koji od tih uvjeta, potrošač nije dužan platiti cijenu usluge, komunalnih usluga ili digitalnog sadržaja koje je primio prije ostvarivanja prava odustajanja.
Kada je riječ o digitalnom sadržaju, jedan od tih nekumulativnih uvjeta, odnosno uvjet iz članka 14.
stavka 4.
točke (b) podtočke iii., odnosi se na nedostavljanje potvrde ugovora, što uključuje potvrdu o prethodnom izričitom pristanku potrošača na početak ispunjavanja ugovora prije isteka roka odustajanja i potvrdu o posljedičnom gubitku njegova prava odustajanja.
Međutim, taj uvjet nije uključen u uvjete za gubitak prava odustajanja iz članka 16.
prvog stavka točke (m) te direktive, čime se stvara nesigurnost u pogledu mogućnosti za potrošače da se pozovu na članak 14.
stavak 4.
točku (b) podtočku iii.
kada su ispunjena ostala dva uvjeta iz članka 14.
stavka 4.
točke (b) i kada je, posljedično, pravo odustajanja izgubljeno u skladu s člankom 16.
prvim stavkom točkom (m).
Uvjet iz članka 14.
stavka 4.
točke (b) podtočke iii.
trebalo bi stoga dodati u članak 16.
prvi stavak točku (m) kako bi se potrošačima omogućilo ostvarivanje prava odustajanja kada taj uvjet nije ispunjen i, u skladu s time, ostvarivanje prava predviđenih u članku 14.
stavku 4.
- = -
(47) Potrošači se pri donošenju odluka o kupnji sve više oslanjaju na potrošačke recenzije i preporuke.
Stoga bi trgovci, kada pružaju pristup potrošačkim recenzijama proizvodâ, trebali informirati potrošače o tome postoje li procesi ili postupci kojima se osigurava da objavljene recenzije potječu od potrošača koji su proizvode doista koristili ili kupili.
Ako takvi procesi ili postupci postoje, trgovci bi trebali pružiti informacije o tome kako se provode provjere te potrošačima pružiti jasne informacije o tome kako se recenzije obrađuju, na primjer, objavljuju li se sve recenzije, i pozitivne i negativne, i jesu li te recenzije sponzorirane ili je na njih utjecao ugovorni odnos s trgovcem. Štoviše, nepoštenom poslovnom praksom trebalo bi stoga smatrati zavaravanje potrošača izjavama da su recenzije proizvoda dali potrošači koji su doista koristili ili kupili taj proizvod ako nisu poduzeti razumni i proporcionalni koraci kako bi se osiguralo da te recenzije potječu od takvih potrošača.
Takvi bi koraci mogli uključivati tehnička sredstva za provjeru pouzdanosti osobe koja objavljuje recenziju, na primjer, zahtijevanjem informacija radi provjere je li potrošač doista koristio ili kupio proizvod.
- = -
(50) Trgovcima bi trebalo zabraniti preprodaju ulaznica za kulturna i sportska događanja potrošačima, koje su trgovci nabavili upotrebom softvera kao što su „botovi”, kojima im se omogućuje kupnja većeg broja ulaznica od tehničkih ograničenja koja je postavio primarni prodavač ulaznica ili zaobilaženje bilo kojeg drugog tehničkog sredstva koje je primarni prodavač uveo kako bi osigurao dostupnost ulaznica svim osobama.
Tom zabranom ne dovodi se u pitanje nijedna druga nacionalna mjera koju države članice mogu poduzeti radi zaštite legitimnih interesa potrošača i provedbe kulturne politike i osiguravanja širokog pristupa svih osoba kulturnim i sportskim događanjima, kao što je reguliranje cijena ulaznica u preprodaji.
- = -
(53) Međutim, zbog nepostojanja izričite odredbe, iskustvo pri izvršavanju pokazalo je da bi potrošačima, trgovcima i nadležnim nacionalnim tijelima moglo biti nejasno koje bi poslovne prakse mogle biti protivne Direktivi 2005/29/EZ.
Kako bi se osigurala pravna sigurnost i za trgovce i za tijela za izvršavanje zakonodavstva, tu bi direktivu stoga trebalo izmijeniti na način da se izričito regulira stavljanje robe na tržište uz tvrdnju da je identična robi stavljenoj na tržište u drugim državama članicama iako se ta roba značajno razlikuje po sastavu ili obilježjima.
Nadležna tijela takvu praksu trebala bi ocjenjivati i rješavati na pojedinačnoj osnovi u skladu s Direktivom 2005/29/EZ, kako je izmijenjena ovom Direktivom.
Prilikom ocjenjivanja nadležno tijelo trebalo bi uzeti u obzir mogu li potrošači lako primijetiti takve razlike, pravo trgovca na prilagodbu robe iste robne marke različitim geografskim tržištima zbog legitimnih i objektivnih čimbenika, poput nacionalnog prava, dostupnosti ili sezonskog karaktera sirovina ili dobrovoljnih strategija za poboljšanje pristupa zdravoj i nutritivno vrijednoj hrani, kao i pravo trgovca da ponudi robu iste robne marke na različitim geografskim tržištima u pakiranjima različite težine ili zapremine.
Nadležna tijela trebala bi ocijeniti mogu li potrošači lako primijetiti takve razlike s obzirom na dostupnost i prikladnost informacija.
Važno je da su potrošači informirani o postojanju razlika među robom zbog legitimnih i objektivnih čimbenika.
Trgovci bi trebali imati slobodu davanja takvih informacija na različite načine kojima se potrošačima omogućava pristup potrebnim informacijama.
Trgovci bi umjesto davanja informacija na etiketama proizvoda općenito trebali dati prednost nekom alternativnom načinu davanja informacija.
Trebalo bi poštovati odgovarajuća sektorska pravila Unije i pravila o slobodi kretanja robe.
- = -
(55) U skladu s načelom supsidijarnosti i da bi se olakšalo izvršavanje, trebalo bi pojasniti da se Direktivom 2005/29/EZ ne dovodi u pitanje sloboda država članica da donesu nacionalne odredbe kako bi dodatno zaštitile legitimne interese potrošača od nepoštene poslovne prakse u kontekstu nezatraženih posjeta trgovca njihovim domovima radi ponude ili prodaje proizvoda ili u kontekstu izleta koje trgovac organizira s ciljem ili učinkom promidžbe ili prodaje proizvoda potrošačima ako su te odredbe opravdane razlozima zaštite potrošača.
Sve takve odredbe trebale bi biti proporcionalne i nediskriminirajuće te se njima ne bi smjelo zabranjivati te prodajne kanale same po sebi.
Na primjer, u nacionalnim odredbama koje donose države članice mogao bi se definirati dio dana kada posjeti potrošačevu domu bez njegova izričita zahtjeva nisu dopušteni ili bi se mogli zabraniti takvi posjeti ako je potrošač vidljivo dao do znanja da takvi posjeti nisu prihvatljivi ili bi se mogao propisati postupak plaćanja.
Osim toga, takvim bi se odredbama mogla utvrditi pravila za još višu razinu zaštite u područjima usklađenima Direktivom 2011/83/EU.
Direktivu 2011/83/EU trebalo bi stoga izmijeniti kako bi se državama članicama omogućilo donošenje nacionalnih mjera kojima bi se propisao dulji rok za ostvarivanje prava odustajanja i kojima bi se odstupilo od konkretnih izuzeća od prava odustajanja.
Od država članica trebalo bi zahtijevati da obavijeste Komisiju o svim nacionalnim odredbama donesenima u tom pogledu kako bi Komisija mogla te informacije učiniti dostupnima svim zainteresiranim stranama te pratiti proporcionalnost i zakonitost tih mjera.
- = -
(59) U skladu sa Zajedničkom političkom izjavom država članica i Komisije od 28.
rujna 2011.
o dokumentima s objašnjenjima (17), države članice obvezale su se da će u opravdanim slučajevima uz obavijest o mjerama za prenošenje priložiti jedan ili više dokumenata u kojima se objašnjava veza između sastavnih dijelova direktive i odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata za prenošenje.
U pogledu ove Direktive, zakonodavac smatra opravdanim dostavljanje takvih dokumenata.
- = -