(3) Unija je već poduzela niz mjera kako bi se postigla veća osviještenost među potrošačima, trgovcima i pravnim stručnjacima o pravima potrošača te kako bi se poboljšalo izvršavanje prava potrošača i pravna zaštita potrošača.
Međutim, nedostaci su i dalje prisutni u nacionalnom pravu u pogledu uistinu učinkovitih i proporcionalnih sankcija radi odvraćanja od povreda unutar Unije i njihova sankcioniranja, nedovoljnih pojedinačnih pravnih sredstava za potrošače koji pretrpe štetu zbog povreda nacionalnog zakonodavstva kojim se prenosi Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (3) te nedostataka u pogledu postupka za izdavanje sudskog naloga na temelju Direktive 2009/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (4).
Revizija postupka za izdavanje sudskog naloga trebala bi biti predmetom zasebnog instrumenta o izmjeni i zamjeni Direktive 2009/22/EZ.
- = -
(6) Države članice trebale bi i dalje moći odabrati vrste sankcija koje treba izreći te utvrditi u svojem nacionalnom pravu relevantne postupke za izricanje sankcija u slučaju povreda direktiva 93/13/EEZ, 98/6/EZ, 2005/29/EZ i 2011/83/EU kako su izmijenjene ovom Direktivom.
- = -
(7) kako bi se olakšala dosljednija primjena sankcija, osobito u slučajevima povreda unutar Unije, raširenih povreda i raširenih povreda s dimenzijom Unije kako su definirane u Uredbi (EU) 2017/2394, u direktive 93/13/EEZ, 98/6/EZ, 2005/29/EZ i 2011/83/EU trebalo bi uključiti zajedničke, netaksativne i indikativne kriterije za primjenu sankcija.
Ti kriteriji trebali bi obuhvatiti, na primjer, narav, težinu, opseg i trajanje povrede te pravnu zaštitu koju trgovac pruži potrošačima za uzrokovanu štetu.
Ako isti počinitelj ponavlja povrede, to ukazuje na njegovu sklonost ka počinjenju takvih povreda te je stoga jasan pokazatelj težine postupanja i, u skladu s time, potrebe da se razina sankcije poveća kako bi se postiglo djelotvorno odvraćanje.
Ostvarenu financijsku dobit ili izbjegnute gubitke zbog povrede trebalo bi uzeti u obzir ako su dostupni relevantni podaci.
Ostale otegotne ili olakotne okolnosti koje su primjenjive na slučaj također se mogu uzeti u obzir.
- = -
(10) kako bi se osiguralo da tijela država članica mogu izricati učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije za raširene povrede i raširene povrede s dimenzijom Unije koje podliježu koordiniranim istražnim mjerama i mjerama izvršavanja u skladu s Uredbom (EU) 2017/2394, trebalo bi uvesti novčane kazne kao element sankcija za takve povrede.
kako bi se osiguralo da novčane kazne imaju odvraćajući učinak, države članice trebale bi u svojem nacionalnom pravu odrediti najveću novčanu kaznu za takve povrede na razini od najmanje 4 % godišnjeg prometa trgovca u dotičnoj državi članici odnosno dotičnim državama članicama.
U određenim slučajevima trgovac može biti i skupina poduzeća.
- = -
(11) kako je utvrđeno u člancima 9.
i 10.
Uredbe (EU) 2017/2394, pri izricanju sankcija trebalo bi na primjeren način i prema potrebi uzimati u obzir narav, težinu i trajanje dotične povrede.
Izricanje sankcija trebalo bi biti razmjerno i usklađeno s pravom Unije i nacionalnim pravom, među ostalim i s primjenjivim postupovnim jamstvima i načelima Povelje.
U konačnici, izrečene sankcije trebale bi biti primjerene naravi povrede propisa Unije kojima se štite interesi potrošača i cjelokupnoj stvarnoj ili potencijalnoj šteti uzrokovanoj povredom propisa Unije kojima se štite interesi potrošača.
Ovlast za izricanje sankcija trebaju izvršavati nadležna tijela izravno, na temelju svoje nadležnosti, ili se ona, prema potrebi, treba izvršavati uz pomoć drugih nadležnih tijela ili drugih javnih tijela, ili davanjem naloga imenovanim tijelima ako je to primjenjivo, ili podnošenjem zahtjeva sudovima nadležnima za donošenje potrebne odluke, među ostalim, prema potrebi, i podnošenjem pravnog sredstva, ako zahtjev za donošenje potrebne odluke nije bio uspješan.
- = -
(16) Države članice trebale bi osigurati dostupnost pravnih sredstava potrošačima koji su pretrpjeli štetu zbog nepoštene poslovne prakse kako bi se uklonili svi učinci te nepoštene prakse.
Jasnim okvirom za pojedinačna pravna sredstva olakšalo bi se privatno izvršavanje.
Potrošač bi trebao imati pristup naknadi štete i, kada je to relevantno, sniženju cijene ili raskidu ugovora na proporcionalan i djelotvoran način.
Države članice ne bi se smjelo sprečavati da zadrže ili uvedu prava na druga pravna sredstva, kao što su popravak ili zamjena, za potrošače koji su pretrpjeli štetu zbog nepoštene poslovne prakse kako bi se osiguralo potpuno uklanjanje učinaka takve prakse.
Države članice ne bi se smjelo sprečavati da utvrđuju uvjete za primjenu pravnih sredstava za potrošače i učinke tih pravnih sredstava.
Pri primjeni pravnih sredstava u obzir bi se mogle uzeti, prema potrebi, težina i narav nepoštene poslovne prakse, šteta koju je pretrpio potrošač i ostale relevantne okolnosti kao što su protupravno postupanje trgovca ili njegova povreda ugovora.
- = -
(19) Rangiranje se odnosi na relativnu vidljivost ponuda trgovaca ili relevantnost rezultata pretraživanja kako su predstavljeni, organizirani ili priopćeni od strane pružatelja usluga internetskog pretraživanja, a rezultat su upotrebe mehanizama algoritamskog sekvenciranja, mehanizama ocjene ili recenzija, vizualnih informacija ili drugih alata za utvrđivanje važnosti ili njihovih kombinacija.
- = -
(20) U tom pogledu trebalo bi izmijeniti Prilog I.
Direktivi 2005/29/EZ kako bi se pojasnilo da bi trebalo zabraniti praksu u kojoj trgovac potrošaču daje informacije u obliku rezultata pretraživanja kao odgovor na potrošačev internetski upit, bez jasnog navođenja svakog plaćenog oglašavanja ili plaćanja konkretno u svrhu postizanja višeg ranga proizvodâ u rezultatima pretraživanja.
Kada je trgovac izravno ili neizravno platio pružatelju usluge internetskog pretraživanja za viši rang pojedinog proizvoda u rezultatima pretraživanja, pružatelj usluge internetskog pretraživanja trebao bi obavijestiti potrošače o toj činjenici u sažetom, lako dostupnom i razumljivom obliku.
Neizravno plaćanje moglo bi biti u obliku trgovčeva prihvaćanja dodatnih obveza bilo koje vrste prema pružatelju usluge internetskog pretraživanja, a konkretna posljedica tog prihvaćanja jest viši rang.
Neizravno plaćanje moglo bi se sastojati od povećane provizije po poslu kao i od različitih modela kompenzacije koji konkretno dovode do višeg ranga.
Plaćanja za opće usluge kao što su naknade za uključivanje proizvoda u ponudu ili naknade za članstvo, koja se tiču širokog raspona usluga koje pružatelj usluge internetskog pretraživanja pruža trgovcu, ne bi se smjela smatrati plaćanjem konkretno u svrhu postizanja višeg ranga proizvodâ pod uvjetom da ta plaćanja nisu namijenjena postizanju višeg ranga.
Uslugu internetskog pretraživanja mogu pružati različite vrste internetskih trgovaca, što obuhvaća i posrednike, kao što su internetska tržišta, tražilice i internetske stranice za usporedbu.
- = -
(21) Zahtjevi za transparentnost u pogledu najvažnijih parametara za određivanje ranga uređeni su i Uredbom (EU) 2019/1150 Europskog parlamenta i Vijeća (9).
Zahtjevi za transparentnost iz te uredbe obuhvaćaju velik raspon internetskih posrednika, između ostalog internetska tržišta, ali se primjenjuju samo između trgovaca i internetskih posrednika.
Slične zahtjeve za transparentnost trebalo bi stoga uvesti u Direktivu 2005/29/EZ kako bi se osigurala odgovarajuća razina transparentnosti prema potrošačima, osim u slučaju pružatelja usluga internetskih tražilica, od kojih se već tom uredbom zahtijeva da utvrde najvažnije parametre koji su pojedinačno ili kolektivno najvažniji za određivanje ranga i relativnu važnost tih najvažnijih parametara navođenjem lako i javno dostupnog opisa, sastavljenog na jednostavnom i razumljivom jeziku, na internetskim tražilicama tih pružatelja.
- = -
(25) Za potrebe direktiva 2005/29/EZ i 2011/83/EU internetska tržišta trebalo bi definirati slično kao u Uredbi (EU) br. 524/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (11) i Direktivi (EU) 2016/1148/EU Europskog parlamenta i Vijeća (12).
Međutim, definiciju „internetskog tržišta” trebalo bi ažurirati i formulirati na tehnološki neutralniji način kako bi se njome obuhvatile nove tehnologije.
Stoga je, umjesto na „internetske stranice”, prikladno upućivati na softver, uključujući internetske stranice ili njihov dio ili aplikaciju kojima upravlja trgovac ili kojima se upravlja u njegovo ime, u skladu s pojmom „internetsko sučelje”, kako je utvrđen u Uredbi (EU) 2017/2394 i Uredbi (EU) 2018/302 Europskog parlamenta i Vijeća (13).
- = -
(26) Direktivama 2005/29/EZ i 2011/83/EU stoga bi trebalo propisati posebne zahtjeve u vezi s informiranjem za internetska tržišta kako bi se potrošače koji se koriste internetskim tržištima informiralo o najvažnijim parametrima kojima se određuje rang ponuda i o tome sklapaju li ugovor s trgovcem ili s osobom koja nije trgovac, primjerice s drugim potrošačem.
- = -
(27) Pružatelji internetskih tržišta trebali bi informirati potrošače o tome je li treća strana koja nudi robu, usluge ili digitalni sadržaj trgovac ili osoba koja nije trgovac, na temelju izjave koju pružateljima internetskih tržišta daje treća strana.
Kada treća strana koja nudi robu, usluge ili digitalni sadržaj izjavi da je osoba koja nije trgovac, pružatelji internetskih tržišta trebali bi dati kratku izjavu o tome da se prava potrošača koja proizlaze iz Unijina prava zaštite potrošača ne primjenjuju na sklopljeni ugovor.
Osim toga, potrošače bi trebalo informirati o tome kako se obveze u vezi s ugovorom dijele između trećih strana koje nude robu, usluge ili digitalni sadržaj i pružateljâ internetskih tržišta.
Te bi informacije trebale biti pružene na jasan i razumljiv način, a ne samo u općim uvjetima poslovanja ili sličnim ugovornim dokumentima.
Zahtjevi u vezi s informiranjem za pružatelje internetskih tržišta trebali bi biti proporcionalni.
Tim zahtjevima treba postići ravnotežu između visoke razine zaštite potrošača i konkurentnosti pružateljâ internetskih tržišta.
Od pružatelja internetskih tržišta ne bi se trebalo zahtijevati da pobroje konkretna prava potrošača pri informiranju potrošača o neprimjenjivosti tih prava.
Time se ne dovode u pitanje zahtjevi u vezi s informiranjem potrošača predviđeni u Direktivi 2011/83/EU, a osobito u njezinu članku 6.
stavku 1.
Informacije koje treba pružiti u pogledu odgovornosti za osiguranje prava potrošača ovise o ugovornim aranžmanima između pružateljâ internetskih tržišta i relevantnih trećih trgovaca.
Pružatelj internetskog tržišta mogao bi naznačiti da je za osiguravanje prava potrošača isključivo odgovoran treći trgovac ili opisati svoje posebne odgovornosti u slučajevima u kojima taj pružatelj preuzima odgovornost za određene aspekte ugovora, na primjer, isporuku ili ostvarivanje prava odustajanja.
- = -
(34) kako bi se osigurala potpuna usklađenost s Direktivom (EU) 2019/770, ako se digitalni sadržaj i digitalne usluge ne isporučuju u zamjenu za određenu cijenu, Direktiva 2011/83/EU ne bi se trebala primjenjivati ni u situacijama u kojima trgovac prikuplja osobne podatke isključivo u svrhu ispunjavanja pravnih zahtjeva kojima podliježe.
Takve situacije, na primjer, mogu uključivati slučajeve u kojima je registracija potrošača potrebna u skladu s primjenjivim propisima za sigurnosne svrhe i radi identifikacije.
- = -
(42) U članku 16.
prvom stavku točki (a) Direktive 2011/83/EU predviđeno je izuzeće od prava odustajanja od ugovora o uslugama koji su u potpunosti izvršeni ako je izvršavanje počelo uz prethodni izričiti pristanak potrošača i uz potvrdu da će potrošač svoje pravo odustajanja izgubiti čim trgovac u potpunosti izvrši ugovor.
Suprotno tome, u članku 7.
stavku 3.
i članku 8.
stavku 8.
te direktive, kojima se utvrđuju obveze trgovca u situacijama u kojima je izvršavanje ugovora počelo prije isteka roka za odustajanje, od trgovaca se zahtijeva samo da pribave prethodni izričit pristanak potrošača, ali ne i potvrdu o tome da će se pravo odustajanja izgubiti nakon završetka izvršavanja.
kako bi se osigurala dosljednost između tih odredaba, potrebno je u članak 7.
stavak 3.
i članak 8.
stavak 8.
dodati obvezu trgovca da pribavi i potvrdu potrošača da će izgubiti pravo odustajanja nakon završetka izvršavanja, ako potrošač ugovorom preuzima obvezu plaćanja.
Osim toga, izričaj u članku 16.
prvom stavku točki (a) trebalo bi izmijeniti kako bi se uzele u obzir izmjene članka 7.
stavka 3.
i članka 8.
stavka 8.
tako da se zahtjev trgovcima da pribave prethodni izričiti pristanak potrošača i potvrdu primjenjuje samo na ugovore o uslugama kojima potrošač preuzima obvezu plaćanja.
Međutim, državama članicama trebalo bi dati mogućnost da ne primjenjuju zahtjev u vezi s pribavljanjem potvrde potrošača da će izgubiti pravo odustajanja nakon završetka izvršavanja na ugovore o uslugama ako je potrošač izričito zatražio dolazak trgovca radi izvođenja popravaka.
U članku 16.
prvom stavku točki (c) te direktive predviđeno je izuzeće od prava odustajanja u pogledu ugovorâ o isporuci robe koja je izrađena prema specifikacijama potrošača ili očito prilagođena potrošaču.
To izuzeće obuhvaća, na primjer, izradu i montažu namještaja po mjeri u domu potrošača kada se obavlja u okviru jedinstvenog kupoprodajnog ugovora.
- = -
(44) U članku 14.
stavku 4.
Direktive 2011/83/EU utvrđeni su uvjeti pod kojima, u slučaju ostvarivanja prava odustajanja, potrošač ne snosi troškove izvršavanja usluga, pružanja komunalnih usluga i isporuke digitalnog sadržaja koji se ne isporučuje na materijalnom nosaču podataka.
Kada je ispunjen bilo koji od tih uvjeta, potrošač nije dužan platiti cijenu usluge, komunalnih usluga ili digitalnog sadržaja koje je primio prije ostvarivanja prava odustajanja.
Kada je riječ o digitalnom sadržaju, jedan od tih nekumulativnih uvjeta, odnosno uvjet iz članka 14.
stavka 4.
točke (b) podtočke iii., odnosi se na nedostavljanje potvrde ugovora, što uključuje potvrdu o prethodnom izričitom pristanku potrošača na početak ispunjavanja ugovora prije isteka roka odustajanja i potvrdu o posljedičnom gubitku njegova prava odustajanja.
Međutim, taj uvjet nije uključen u uvjete za gubitak prava odustajanja iz članka 16.
prvog stavka točke (m) te direktive, čime se stvara nesigurnost u pogledu mogućnosti za potrošače da se pozovu na članak 14.
stavak 4.
točku (b) podtočku iii.
kada su ispunjena ostala dva uvjeta iz članka 14.
stavka 4.
točke (b) i kada je, posljedično, pravo odustajanja izgubljeno u skladu s člankom 16.
prvim stavkom točkom (m).
Uvjet iz članka 14.
stavka 4.
točke (b) podtočke iii.
trebalo bi stoga dodati u članak 16.
prvi stavak točku (m) kako bi se potrošačima omogućilo ostvarivanje prava odustajanja kada taj uvjet nije ispunjen i, u skladu s time, ostvarivanje prava predviđenih u članku 14.
stavku 4.
- = -
(45) Trgovci mogu personalizirati cijenu svojih ponuda za određene potrošače ili određene kategorije potrošača na temelju automatiziranog donošenja odluka i izrade profila ponašanja potrošača, čime se trgovcima omogućuje procjena kupovne moći potrošača.
Potrošače bi stoga trebalo jasno informirati kada je cijena koja im je prikazana personalizirana na osnovi automatiziranog donošenja odluka kako bi oni pri donošenju odluke o kupnji mogli uzeti u obzir potencijalne rizike.
Stoga bi u Direktivu 2011/83/EU trebalo dodati poseban zahtjev u vezi s informiranjem kako bi se potrošače informiralo kada je cijena personalizirana na osnovi automatiziranog donošenja odluka.
Taj se zahtjev u vezi s informiranjem ne bi trebao primjenjivati na tehnike kao što su „dinamično” određivanje cijena ili određivanje cijena „u stvarnom vremenu”, koje uključuju veoma fleksibilnu i brzu promjenu cijena kao odgovor na potražnju na tržištu kada te tehnike ne uključuju personalizaciju na osnovi automatiziranog donošenja odluka.
Tim se zahtjevom u vezi s informiranjem ne dovodi u pitanje Uredba (EU) 2016/679, u kojoj se, između ostalog, predviđa pravo pojedinca da se na njega ne odnosi automatizirano pojedinačno donošenje odluka, uključujući izradu profila.
- = -
(47) Potrošači se pri donošenju odluka o kupnji sve više oslanjaju na potrošačke recenzije i preporuke.
Stoga bi trgovci, kada pružaju pristup potrošačkim recenzijama proizvodâ, trebali informirati potrošače o tome postoje li procesi ili postupci kojima se osigurava da objavljene recenzije potječu od potrošača koji su proizvode doista koristili ili kupili.
Ako takvi procesi ili postupci postoje, trgovci bi trebali pružiti informacije o tome kako se provode provjere te potrošačima pružiti jasne informacije o tome kako se recenzije obrađuju, na primjer, objavljuju li se sve recenzije, i pozitivne i negativne, i jesu li te recenzije sponzorirane ili je na njih utjecao ugovorni odnos s trgovcem. Štoviše, nepoštenom poslovnom praksom trebalo bi stoga smatrati zavaravanje potrošača izjavama da su recenzije proizvoda dali potrošači koji su doista koristili ili kupili taj proizvod ako nisu poduzeti razumni i proporcionalni koraci kako bi se osiguralo da te recenzije potječu od takvih potrošača.
Takvi bi koraci mogli uključivati tehnička sredstva za provjeru pouzdanosti osobe koja objavljuje recenziju, na primjer, zahtijevanjem informacija radi provjere je li potrošač doista koristio ili kupio proizvod.
- = -
(50) Trgovcima bi trebalo zabraniti preprodaju ulaznica za kulturna i sportska događanja potrošačima, koje su trgovci nabavili upotrebom softvera kao što su „botovi”, kojima im se omogućuje kupnja većeg broja ulaznica od tehničkih ograničenja koja je postavio primarni prodavač ulaznica ili zaobilaženje bilo kojeg drugog tehničkog sredstva koje je primarni prodavač uveo kako bi osigurao dostupnost ulaznica svim osobama.
Tom zabranom ne dovodi se u pitanje nijedna druga nacionalna mjera koju države članice mogu poduzeti radi zaštite legitimnih interesa potrošača i provedbe kulturne politike i osiguravanja širokog pristupa svih osoba kulturnim i sportskim događanjima, kao što je reguliranje cijena ulaznica u preprodaji.
- = -
(52) Takva se praksa stoga može smatrati protivnom Direktivi 2005/29/EZ na temelju ocjene relevantnih elemenata u svakom pojedinačnom slučaju.
kako bi se tijelima država članica za zaštitu potrošača i hranu olakšala primjena postojećeg prava Unije, u Obavijesti Komisije od 29.
rujna 2017. „o primjeni zakonodavstva EU-a o hrani i zaštiti potrošača na pitanja dvojne kvalitete proizvoda – Konkretni slučaj prehrambenih proizvoda” dane su smjernice za primjenu postojećih pravila Unije u slučajevima dvojne kvalitete prehrambenih proizvoda.
U tom kontekstu Zajednički istraživački centar Komisije 25.
travnja 2018.
predstavio je „Okvir za izbor i ispitivanje prehrambenih proizvoda radi procjene obilježja povezanih s kvalitetom: EU-ova usklađena metodologija ispitivanja” („Framework for selecting and testing of food products to assess quality related characteristics: EU harmonised testing methodology”).
- = -
(53) Međutim, zbog nepostojanja izričite odredbe, iskustvo pri izvršavanju pokazalo je da bi potrošačima, trgovcima i nadležnim nacionalnim tijelima moglo biti nejasno koje bi poslovne prakse mogle biti protivne Direktivi 2005/29/EZ.
kako bi se osigurala pravna sigurnost i za trgovce i za tijela za izvršavanje zakonodavstva, tu bi direktivu stoga trebalo izmijeniti na način da se izričito regulira stavljanje robe na tržište uz tvrdnju da je identična robi stavljenoj na tržište u drugim državama članicama iako se ta roba značajno razlikuje po sastavu ili obilježjima.
Nadležna tijela takvu praksu trebala bi ocjenjivati i rješavati na pojedinačnoj osnovi u skladu s Direktivom 2005/29/EZ, kako je izmijenjena ovom Direktivom.
Prilikom ocjenjivanja nadležno tijelo trebalo bi uzeti u obzir mogu li potrošači lako primijetiti takve razlike, pravo trgovca na prilagodbu robe iste robne marke različitim geografskim tržištima zbog legitimnih i objektivnih čimbenika, poput nacionalnog prava, dostupnosti ili sezonskog karaktera sirovina ili dobrovoljnih strategija za poboljšanje pristupa zdravoj i nutritivno vrijednoj hrani, kao i pravo trgovca da ponudi robu iste robne marke na različitim geografskim tržištima u pakiranjima različite težine ili zapremine.
Nadležna tijela trebala bi ocijeniti mogu li potrošači lako primijetiti takve razlike s obzirom na dostupnost i prikladnost informacija.
Važno je da su potrošači informirani o postojanju razlika među robom zbog legitimnih i objektivnih čimbenika.
Trgovci bi trebali imati slobodu davanja takvih informacija na različite načine kojima se potrošačima omogućava pristup potrebnim informacijama.
Trgovci bi umjesto davanja informacija na etiketama proizvoda općenito trebali dati prednost nekom alternativnom načinu davanja informacija.
Trebalo bi poštovati odgovarajuća sektorska pravila Unije i pravila o slobodi kretanja robe.
- = -
(54) Iako je prodaja izvan poslovnih prostorija zakonit i dobro uhodan prodajni kanal, kao i prodaja u poslovnim prostorijama trgovca i prodaja na daljinu, pojedinom posebno agresivnom ili zavaravajućom marketinškom ili prodajnom praksom u kontekstu posjeta potrošačevu domu ili izleta, kako je navedeno u članku 2.
točki 8.
Direktive 2011/83/EU, može se na potrošače izvršiti pritisak da kupe robu ili usluge koje inače ne bi kupili ili da kupuju po prevelikim cijenama, što često uključuje plaćanje na licu mjesta.
Takva praksa često je usmjerena na starije osobe ili druge ranjive potrošače.
Pojedine države članice takvu praksu smatraju nepoželjnom te ocjenjuju da je potrebno ograničiti određene oblike i aspekte prodaje izvan poslovnih prostorija u smislu Direktive 2011/83/EU, poput agresivnog ili zavaravajućeg marketinga ili prodaje u kontekstu nezatraženih posjeta trgovca potrošačevu domu ili izleta.
Ako su takva ograničenja donesena zbog drugih razloga osim zaštite potrošača, kao što su javni interes ili poštovanje privatnog života potrošača zaštićeno člankom 7.
Povelje, ona nisu obuhvaćena područjem primjere Direktive 2005/29/EZ.
- = -
(55) U skladu s načelom supsidijarnosti i da bi se olakšalo izvršavanje, trebalo bi pojasniti da se Direktivom 2005/29/EZ ne dovodi u pitanje sloboda država članica da donesu nacionalne odredbe kako bi dodatno zaštitile legitimne interese potrošača od nepoštene poslovne prakse u kontekstu nezatraženih posjeta trgovca njihovim domovima radi ponude ili prodaje proizvoda ili u kontekstu izleta koje trgovac organizira s ciljem ili učinkom promidžbe ili prodaje proizvoda potrošačima ako su te odredbe opravdane razlozima zaštite potrošača.
Sve takve odredbe trebale bi biti proporcionalne i nediskriminirajuće te se njima ne bi smjelo zabranjivati te prodajne kanale same po sebi.
Na primjer, u nacionalnim odredbama koje donose države članice mogao bi se definirati dio dana kada posjeti potrošačevu domu bez njegova izričita zahtjeva nisu dopušteni ili bi se mogli zabraniti takvi posjeti ako je potrošač vidljivo dao do znanja da takvi posjeti nisu prihvatljivi ili bi se mogao propisati postupak plaćanja.
Osim toga, takvim bi se odredbama mogla utvrditi pravila za još višu razinu zaštite u područjima usklađenima Direktivom 2011/83/EU.
Direktivu 2011/83/EU trebalo bi stoga izmijeniti kako bi se državama članicama omogućilo donošenje nacionalnih mjera kojima bi se propisao dulji rok za ostvarivanje prava odustajanja i kojima bi se odstupilo od konkretnih izuzeća od prava odustajanja.
Od država članica trebalo bi zahtijevati da obavijeste Komisiju o svim nacionalnim odredbama donesenima u tom pogledu kako bi Komisija mogla te informacije učiniti dostupnima svim zainteresiranim stranama te pratiti proporcionalnost i zakonitost tih mjera.
- = -
(58) kako bi se građanima osigurao pristup ažuriranim informacijama o njihovim pravima potrošača i o izvansudskom rješavanju sporova, internetska ulazna točka koju će uspostaviti Komisija trebala bi biti u što većoj mjeri pristupačna korisnicima, prilagođena mobilnim uređajima te svima lako dostupna i jednostavna za korištenje, između ostalih i osobama s invaliditetom („dizajn za sve korisnike”).
- = -