keyboard_tab Clausole e vendite online Direttiva EU 2011/0083 HR

(19) Digitalni sadržaj označava podatke koji se proizvode i isporučuju u digitalnom obliku, kao što su računalni programi, aplikacije, igre, glazba, video snimke ili tekstovi, neovisno o tome pristupa li im se učitavanjem podataka ili strujanjem (streaming), s materijalnog nosača podataka ili preko drugih sredstava.

  Ugovori za isporuku digitalnog sadržaja trebali bi ulaziti u područje primjene ove Direktive.

  Ako se digitalni sadržaj isporučuje na materijalnom nosaču podataka, kao što je CD ili DVD, trebalo bi ga smatrati robom u smislu ove Direktive.

  Slično ugovorima za isporuku vode, plina ili električne energije koji se ne nude za prodaju u ograničenom obujmu ili određenoj kvaliteti, ili centralnoga grijanja, ugovore za digitalni sadržaj koji se ne isporučuje na materijalnom nosaču podataka ne bi trebalo u svrhu ove Direktive razvrstavati ni kao kupoprodajne ugovore ni kao ugovore o uslugama.

  Za te bi ugovore potrošač trebao imati pravo odustajanja, osim ako je pristao na početak izvršavanja ugovora tijekom roka za odustajanje i potvrdio da će naknadno izgubiti pravo odustajanja od ugovora.

  dodatno obvezi pružanja općih informacija, trgovac bi trebao obavijestiti potrošača i o funkcionalnosti i relevantnoj interoperabilnosti digitalnog sadržaja.

  Pojam funkcionalnosti trebao bi se odnositi na načine na koje se digitalni sadržaj može upotrijebiti, primjerice za praćenje ponašanja potrošača; isto tako trebao bi se odnositi i na izostanak ili prisutnost tehničkih ograničenja kao što su zaštita putem upravljanja digitalnim pravima ili regionalno kodiranje.

  Pojmom relevantne interoperabilnosti žele se opisati informacije o standardnoj računalnoj opremi i programskom okruženju s kojima je digitalni sadržaj kompatibilan, primjerice operativnom sustavu, potrebnoj verziji i određenim svojstvima opreme.

  Komisija bi trebala ispitati potrebu daljnjeg usklađivanja odredaba koje se odnose na digitalni sadržaje i prema potrebi podnijeti zakonodavni prijedlog za rješavanje toga pitanja.

(52) U kontekstu kupoprodajnih ugovora do isporuke robe može doći na razne načine, bilo odmah ili kasnije.

  Ako stranke nisu usuglasile konkretan datum isporuke, trgovac bi trebao isporučiti robu čim je to moguće, ali ni u kojem slučaju kasnije od 30 dana nakon dana sklapanja ugovora.

  U pravilima o zakašnjeloj isporuci trebalo bi uzeti u obzir robu koju treba proizvesti ili steći posebno za dotičnog potrošača i koju trgovac ne može ponovno koristiti a da ne trpi znatan gubitak.

  Stoga bi ovom Direktivom trebalo predvidjeti pravilo kojim se u određenim okolnostima trgovcu odobrava dodatni razumni rok.

  Kad trgovac ne isporuči robu u roku koji je usuglasio s potrošačem, prije nego potrošač može raskinuti ugovor, potrošač bi trebao pozvati trgovca da isporuku izvrši u dodatnom razumnom roku i trebao bi imati pravo raskinuti ugovor ako trgovac u tom dodatnom roku ne isporuči robu.

  Međutim, ovo pravilo ne bi trebalo vrijediti ako je trgovac nedvosmislenom izjavom odbio isporučiti robu.

  Ono ne bi trebalo vrijediti ni u određenim okolnostima kad je rok isporuke od bitne važnosti kao na primjer u slučaju vjenčanice koju bi trebalo isporučiti prije vjenčanja.

  Ono ne bi trebalo vrijediti ni u okolnostima kad potrošač obavijesti trgovca da je isporuka na navedeni datum od bitne važnosti.

  U tu se svrhu potrošač može javiti trgovcu na temelju podataka za kontakt koji su navedeni u skladu s ovom Direktivom.

  U tim posebnim slučajevima, ako trgovac ne isporuči robu na vrijeme, potrošač ima pravo raskinuti ugovor odmah po isteku prvobitno usuglašenog roka isporuke.

  Ovom Direktivom ne bi trebalo dovesti u pitanje nacionalne odredbe o načinu na koji bi potrošač trebao obavijestiti trgovca da želi raskinuti ugovor.