(4) E-trgovina ključni je pokretač rasta na unutarnjem tržištu.
Međutim, njezin potencijal rasta nikako nije u potpunosti iskorišten.
Kako bi se ojačala konkurentnost Unije i potaknuo razvoj, Unija treba djelovati brzo i potaknuti gospodarske subjekte da iskoriste puni potencijal koji nudi unutarnje tržište.
Puni potencijal unutarnjeg tržišta može se iskoristiti samo ako svi sudionici na tržištu imaju nesmetani pristup prekograničnoj prodaji robe, uključujući transakcije e-trgovine.
Pravila ugovornog prava na temelju kojih sudionici na tržištu zaključuju transakcije jedan su od ključnih čimbenika u donošenju odluka poduzeća o tome hoće li nuditi robu prekogranično.
Ta pravila isto tako utječu na spremnost potrošača da prihvate tu vrstu kupnje i imaju povjerenja u nju.
- = -
(7) Postojeće razlike mogu negativno utjecati na poduzeća i potrošače.
Na temelju Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća (5), poduzeća koja svoje djelatnosti usmjeravaju na potrošače u drugim državama članicama dužna su uzeti u obzir obvezna pravila potrošačkog ugovornog prava zemlje uobičajenog boravišta potrošača.
Budući da se ta pravila razlikuju među državama članicama, poduzeća mogu biti suočena s dodatnim troškovima.
Stoga bi se mnoga poduzeća mogla radije odlučiti za nastavak trgovanja na domaćem tržištu ili za izvoz u samo jednu ili dvije države članice.
Ta odluka o što manjem izlaganju troškovima i rizicima povezanima s prekograničnom trgovinom dovodi do propuštanja prilika za komercijalno širenje i ekonomiju razmjera.
Time su posebno pogođeni MSP-ovi.
- = -
(10) Ovom bi Direktivom trebala biti obuhvaćena pravila primjenjiva na prodaju robe, uključujući robu s digitalnim elementima, samo u odnosu na ključne elemente ugovora potrebne za prevladavanje prepreka povezanih s ugovornim pravom na unutarnjem tržištu.
U tu bi svrhu trebalo potpuno uskladiti pravila o zahtjevima u pogledu usklađenosti, pravnim sredstvima dostupnima potrošačima za neusklađenost robe s ugovorom i glavnim načinima njihova ostvarivanja, a razinu zaštite potrošača trebalo bi povećati u odnosu na Direktivu 1999/44/EZ.
Potpuno usklađena pravila o nekim bitnim elementima potrošačkog ugovornog prava olakšala bi poduzećima, posebno MSP-ovima, da svoje proizvode ponude u drugim državama članicama.
Zahvaljujući potpuno usklađenim ključnim pravilima potrošačima bi se omogućio visok stupanj zaštite i veća dobrobit.
- = -
(12) Ova bi se Direktiva trebala primjenjivati samo na materijalne pokretnine koje čine robu u smislu utvrđenom u ovoj Direktivi.
Države članice stoga bi trebale moći slobodno uređivati ugovore o kupoprodaji nekretnina, kao što su stambene zgrade, i njezinih glavnih sastavnica namijenjenih za to da čine velik dio takve nekretnine.
- = -
(15) Ova bi se Direktiva trebala primjenjivati na ugovore o kupoprodaji robe, uključujući robu s digitalnim elementima ako bi odsutnost ugrađenog ili povezanog digitalnog sadržaja ili digitalne usluge onemogućivala funkcioniranje robe i ako su taj digitalni sadržaj ili ta digitalna usluga isporučeni s robom u sklopu ugovora o kupoprodaji te robe.
Sadržaj tog ugovora trebao bi određivati čini li isporuka ugrađenog ili povezanog digitalnog sadržaja ili digitalne usluge dio ugovora o kupoprodaji s prodavateljem.
To bi trebalo uključivati ugrađeni ili povezani digitalni sadržaj ili digitalne usluge čija se isporuka izričito zahtijeva ugovorom.
Također bi trebalo uključivati ugovore o kupoprodaji za koje se podrazumijeva da obuhvaćaju isporuku određenog digitalnog sadržaja ili određene digitalne usluge jer je to uobičajeno za robu iste vrste i potrošač bi ih mogao razumno očekivati s obzirom na prirodu robe i uzimajući u obzir javne izjave koje su dali prodavatelj ili druge osobe u prethodnim fazama lanca transakcija, što uključuje proizvođača, ili koje su dane u njihovo ime.
Ako je, primjerice, u oglasu za pametni televizor bilo naznačeno da uključuje posebnu videoaplikaciju, ta bi se videoaplikacija smatrala dijelom ugovora o kupoprodaji.
To bi se trebalo primjenjivati bez obzira na to jesu li digitalni sadržaj ili digitalna usluga prethodno instalirani u samu robu ili ih se naknadno treba preuzeti na drugom uređaju i s robom su samo povezani.
Primjerice, pametni telefon mogao bi sadržavati standardiziranu prethodno instaliranu aplikaciju obuhvaćenu ugovorom o kupoprodaji, kao što su aplikacije za budilicu ili kameru.
Drugi eventualni primjer odnosi se na pametne satove.
U takvom bi se slučaju sam sat smatrao robom s digitalnim elementima koja može funkcionirati isključivo s aplikacijom obuhvaćenom ugovorom o kupoprodaji, ali je potrošač mora preuzeti na svoj pametni telefon; u tom bi slučaju aplikacija bila povezani digitalni element.
To bi se također trebalo primjenjivati ako ugrađeni ili povezani digitalni sadržaj ili digitalnu uslugu ne isporučuje sam prodavatelj, već ih prema ugovoru o kupoprodaji isporučuje treća strana.
Kako bi se izbjegla nesigurnost i za prodavatelje i za potrošače, u slučaju dvojbe o tome čini li isporuka digitalnog sadržaja ili digitalne usluge dio ugovora o kupoprodaji, trebala bi se primjenjivati pravila iz ove Direktive.
Nadalje, na utvrđivanje bilateralnog ugovornog odnosa između prodavatelja i potrošača čiji je dio isporuka ugrađenog ili povezanog digitalnog sadržaja ili digitalne usluge ne bi trebala utjecati sama činjenica da potrošač mora biti suglasan sa sporazumom o licenciranju s trećom stranom kako bi se mogao koristiti digitalnim sadržajem ili digitalnom uslugom.
- = -
(16) Nasuprot tome, ako odsutnost ugrađenog ili povezanog digitalnog sadržaja ili digitalne usluge ne sprječava funkcioniranje robe ili ako potrošač sklopi ugovor o isporuci digitalnog sadržaja ili digitalne usluge koji ne čini dio ugovora o kupoprodaji robe s digitalnim elementima, taj bi se ugovor trebao smatrati odvojenim od ugovora o kupoprodaji robe, čak i ako prodavatelj djeluje kao posrednik za taj drugi ugovor s dobavljačem koji je treća strana i mogao bi biti obuhvaćen područjem primjene Direktive (EU) 2019/770 ako su ispunjeni uvjeti iz te direktive.
Primjerice, ako potrošač na pametni telefon preuzme aplikaciju za igru iz trgovine aplikacijama, ugovor o isporuci aplikacije za igru odvojen je od ugovora o kupoprodaji samog pametnog telefona.
Stoga bi se ova Direktiva trebala primjenjivati samo na ugovor o kupoprodaji koji se odnosi na pametni telefon, dok bi Direktiva (EU) 2019/770 trebala obuhvaćati isporuku aplikacije za igru, ako su ispunjeni uvjeti iz te direktive.
Još jedan primjer bio bi slučaj u kojem je izričito dogovoreno da potrošač kupuje pametni telefon bez određenog operativnog sustava i u kojem potrošač naknadno sklapa ugovor o isporuci operativnog sustava s trećom stranom.
U takvom slučaju isporuka zasebno kupljenog operativnog sustava ne bi činila dio ugovora o kupoprodaji te stoga ne bi bila obuhvaćena područjem primjene ove Direktive, ali bi mogla biti obuhvaćena područjem primjene Direktive (EU) 2019/770, ako su ispunjeni uvjeti iz te direktive.
- = -
(29) Radi postizanja usklađenosti roba bi trebala biti u skladu ne samo sa subjektivnim zahtjevima u pogledu usklađenosti, nego i s objektivnim zahtjevima u pogledu usklađenosti utvrđenima u ovoj Direktivi.
Usklađenost bi se među ostalim trebala ocjenjivati s obzirom na namjenu za koju bi se roba iste vrste obično koristila, bilo da je isporučena s dodatnom opremom i uputama za koje potrošač može razumno očekivati da će ih dobiti bilo da odgovara uzorku ili modelu koji je prodavatelj potrošaču stavio na raspolaganje.
Roba bi također trebala posjedovati svojstva i značajke koji su uobičajeni za robu iste vrste i koje potrošač može razumno očekivati s obzirom na prirodu robe te uzimajući u obzir sve javne izjave koje su dali prodavatelj ili druge osobe u prethodnim fazama lanca transakcija ili koje su dane u njihovo ime.
- = -
(31) U načelu, u slučaju robe s digitalnim elementima, kada su digitalni sadržaj ili digitalna usluga koji su ugrađeni u robu ili s njom povezani isporučeni jednokratnom isporukom, prodavatelj bi trebao biti odgovoran samo za neusklađenost koja postoji u trenutku isporuke.
Međutim, obveza pružanja ažuriranja trebala bi odražavati činjenicu da se digitalno okružje sve takve robe stalno mijenja.
Stoga su ažuriranja nužan alat kako bi se osiguralo da roba može funkcionirati na isti način kao i u trenutku isporuke.
Nadalje, za razliku od tradicionalne robe, roba s digitalnim elementima nije u potpunosti odvojena od sfere prodavatelja jer prodavatelj, ili treća osoba koja na temelju ugovora o kupoprodaji isporučuje digitalni sadržaj ili digitalnu uslugu, mogu robu ažurirati na daljinu, obično preko interneta.
Stoga, ako se digitalni sadržaj ili digitalna usluga isporučuju jednokratnom isporukom, prodavatelj bi trebao biti odgovoran pružiti potrebna ažuriranja kako bi roba s digitalnim elementima ostala usklađena tijekom razdoblja koje potrošač može razumno očekivati, čak i ako je roba u trenutku isporuke bila usklađena.
Razdoblje tijekom kojeg potrošač može razumno očekivati da će primiti ažuriranja trebalo bi se procijeniti na temelju vrste i namjene robe i digitalnih elemenata te uzimajući u obzir okolnosti i prirodu ugovora o kupoprodaji.
Potrošač bi obično očekivao da će primati ažuriranja barem u razdoblju tijekom kojeg je prodavatelj odgovoran za neusklađenost, dok bi u nekim slučajevima potrošač mogao razumno očekivati ažuriranja i nakon tog razdoblja, posebno kad je riječ o sigurnosnim ažuriranjima.
U drugim slučajevima, primjerice kad je riječ o robi s digitalnim elementima čija je namjena vremenski ograničena, obveza prodavatelja da pruža ažuriranja obično bi bila ograničena na to razdoblje.
- = -
(36) Kako bi se osigurala dostatna razina fleksibilnosti u pravilima, primjerice u pogledu prodaje rabljene robe, ugovorne strane trebale bi moći odstupiti od objektivnih zahtjeva u pogledu usklađenosti predviđenih ovom Direktivom.
Takvo odstupanje trebalo bi biti moguće samo ako je potrošač o njemu posebno obaviješten i ako ga potrošač prihvaća zasebno od drugih izjava ili sporazuma i to aktivnim i nedvojbenim postupanjem.
- = -
(42) Zbog koherentnosti s postojećim nacionalnim pravnim sustavima države članice trebale bi moći slobodno predvidjeti ili da su prodavatelji odgovorni za neusklađenost koja postane očita u određenom roku, moguće u kombinaciji s rokom zastare, ili da pravna sredstva potrošača podliježu samo roku zastare.
U prvom slučaju države članice trebale bi osigurati da se rok odgovornosti prodavatelja ne može zaobići rokom zastare za pravna sredstva potrošača.
Iako se ovom Direktivom stoga ne bi trebalo uskladiti početak tijeka nacionalnih rokova zastare, njome bi se trebalo osigurati da takvi rokovi zastare ne ograničavaju pravo potrošača da koriste svoja pravna sredstva za svaku neusklađenost koja postane očita u roku u kojem je prodavatelj odgovoran za neusklađenost.
U drugom slučaju države članice trebale bi moći zadržati ili uvesti samo rok zastare za pravna sredstva potrošača, a da pritom ne uvedu određeni rok u kojem neusklađenost mora postati očita kako bi prodavatelj bio odgovoran.
Kako bi se osigurala jednaka zaštita potrošača i u takvim slučajevima, države članice trebale bi osigurati da, ako se primjenjuje samo rok zastare, potrošači svejedno mogu koristiti pravna sredstva za svaku neusklađenost koja postane očita barem tijekom roka predviđenog ovom Direktivom kao rok odgovornosti.
- = -
(45) Potrošač bi tijekom roka od godinu dana, ili dvije godine ako država članica odluči primijeniti dvogodišnje razdoblje, samo trebao dokazati da je roba neusklađena, a da pritom ne mora dokazati i da je neusklađenost zaista postojala u relevantnom trenutku za utvrđivanje usklađenosti.
Kako bi se osporilo tvrdnju potrošača, prodavatelj bi trebao dokazati da neusklađenost nije postojala u tom trenutku.
Osim toga, u nekim slučajevima predmnjeva da je neusklađenost postojala u relevantnom trenutku za utvrđivanje usklađenosti mogla bi biti nespojiva s prirodom robe ili prirodom neusklađenosti.
Prvi slučaj mogao bi se odnositi na robu koja se po svojoj prirodi pogoršava, kao što su pokvarljivi proizvodi, primjerice cvijeće, ili roba namijenjena isključivo jednokratnoj uporabi.
Primjer za potonji slučaj bila bi neusklađenost koja može biti samo rezultat radnje potrošača ili očitog vanjskog uzroka do kojeg je došlo nakon isporuke robe potrošaču.
U slučaju robe s digitalnim elementima u kojem je ugovorom predviđena kontinuirana isporuka digitalnog sadržaja ili digitalne usluge, potrošač ne bi morao dokazivati da digitalni sadržaj ili digitalna usluga nisu bili usklađeni tijekom odgovarajućeg razdoblja za utvrđivanje usklađenosti.
Kako bi se osporilo tvrdnju potrošača, prodavatelj bi trebao dokazati da su digitalni sadržaj ili digitalna usluga bili usklađeni tijekom tog razdoblja.
- = -
(48) U pogledu usklađivanja robe, potrošači bi trebali imati pravo na izbor između popravka ili zamjene.
Davanjem mogućnosti potrošačima da zahtijevaju popravak trebala bi se potaknuti održiva potrošnja i moglo bi se doprinijeti duljoj trajnosti proizvoda.
Potrošačev odabir između popravka i zamjene trebao bi biti ograničen samo ako bi odabrana opcija bila pravno ili činjenično nemoguća ili ako bi njome prodavatelju nastali nerazmjerni troškovi u odnosu na drugu opciju na raspolaganju.
Na primjer, moglo bi biti nerazmjerno zatražiti zamjenu robe zbog neznatne ogrebotine ako bi zbog te zamjene nastali znatni troškovi, a ogrebotinu je moguće lako ukloniti.
- = -
(53) Kako bi se održala ravnoteža između prava i obveza ugovornih strana, potrošač bi trebao imati pravo na raskid ugovora samo u slučajevima kada neusklađenost nije neznatna.
- = -
(58) Kako bi pravo na raskid bilo učinkovito za potrošače, u situacijama u kojima potrošač stječe više komada robe, a neusklađenost se odnosi samo na dio robe isporučene na temelju ugovora, potrošač bi trebao imati pravo na raskid ugovora i u odnosu na drugu robu stečenu zajedno s neusklađenom robom, čak i ako je ta druga roba usklađena, ako se od potrošača ne može razumno očekivati da će pristati zadržati samo usklađenu robu.
- = -
(59) Ako potrošač raskine ugovor zbog neusklađenosti, ovom bi se Direktivom trebala propisati pravila samo o glavnim učincima prava na raskid i načinima njegova ostvarivanja, posebno obveza ugovornih strana da vrate ono što su primile.
Stoga bi prodavatelj trebao biti obvezan vratiti iznos cijene koju je potrošač platio, a potrošač bi trebao vratiti robu.
- = -